Kao što sam pisala, imala sam tu operaciju 28.12. i onda sam bila na bolovanju do 4. prošle sedmice. Vratim se fino u ofis, pisala o Matriksu, drago mi da ne ležim kod kuće jer je smor realno, a i tih 7 dana bolovanja zaista nigdje nisam izašla jersam se držala tog preporučenog mirovanja. Mislila sam da ću u Novu godinu s novim radnim pobjedama, al 5. ujutru budim se nešto k’o slomljena, nešto sve jedva. Kontam još sam pod tim post-op stanjima i javim da ću raditi od kuće. Petog popodne hvata me malo groznica, grebuckanje u grlu i kontam hvata me gripa jer je u državi haos i sa gripom i sa kovidom. Četvrtak budim se, nos začepljen, glava boli, temperatura na mahove, hoće neće. Ignorišem, al javljam raji oko sebe da se nešto dešava pa da su na oprezu. Radim brzi test i negativna sam. Četvrtak navečer temperatura full force on, 39.7 gorim, gubim se, ne mogu smislene rečenice da napišem roditeljima, ignorišem pozive, ustanem da pravim čaj, tabani me bole. Ne mogu da hodam, pijem panadol, brufen, preznoji me, zaspim. Tako cijelu noć. Tako petak. Tako subota i u subotu uradim brzi test opet i – pozitivna.
Odem u health centar, uradim pcr, zavedu me u sistem, aplikacija mi iz zelenog promijeni boju u sivo što znači da sam suspected slučaj i da me upozori da više ne mogu izaći napolje. Čim aplikacija na telefonu nije zelena, ne možeš nigdje. Neće te nigdje pustiti da uđeš, a policija ako te zaustavi sa bilo kojom drugom bojom osim zelene, kažnjava. Agonija se nastavlja i jučer. Jučer mi se grlo skroz zatvorilo, izgubila sam i glas, kašljala sam toliko da me stomak počeo boljeti od naprezanja a vezano za operaciju od 28.12.
Tako ležim u krevetu sinoć i kontam ima li šta da je kako treba i skontam – okus i miris su još uvijek tu – to je kako treba. Naručim sebi palačinke i karak čaj sa šafranom i đumbirom za grlo. Iako sam svjesna da slatko ne bih trebala jesti zbog temperature, dvije palačinke sinoć su najbolja stvar koja se desila zadnjih 5 dana.
Jutros se budim, mogu da dišem na nos. Kašalj umanjio, osjećam se bolje, sve nekako izgleda da ide ka ozdravljenju.
Kao i svako jutro od četvrtka, prva stvar koju radim jeste da trčim do kuhinje, uzmem teglu kiselih krastavaca i pomirišem i jutros isto tako i ovaj put – ništa. Gurala sam pod nos i biber, i jabukovo sirće, i Chanel i Lancome parfeme i mačiji litter box, ništa. Otvorim kutiju sa mljevenom turskom kafom – osjetim miris. Hvala Svevišnjem. Od okusa, osjetim limun, od mirisa kafu. I tako danas jedem papir. Takvog je okusa sve što sam pojela.
Mačka se čudno ponaša i samo spava, a ja napokon mogu ustati da je gnjavim, pa smo skroz nekompatibilne. Dok sam ja ležala u temperaturi, ona duša dođe i liže mi lice, kao da se brine o meni. I ružice u saksijama mi napupale da cvjetaju, i prozor sam oprala barem sa unutrašnje strane jer s vanjske ne mogu zato što tako zgrade u Dohi rade.
Aplikacija mi je sad crvena, oficijelno sam u sistemu pozitivna na kovid. I takva ću biti narednih 10ak dana.
Ne znam kako da reagujem na sve ovo, jer bojim se ako podlegnem pritisku koji dolazi od toga što sam dobila kovid nakon 2godine i nakon maximalnog čuvanja, i nakon već jednog bolovanja i operacije, nakon svih lokdauna koje sam provela sama, opet ću mentalno stradati i trebat će mi mjeseci da se oporavim.
A drugačije sam zamišljala ovu godinu, mnogo šta da radim na sebi i da popravim. Nemam više vremena za depresije pa se bodrim svim silama da ne klonem duhom. A teško mi ide.
Uz sve što gledam da se dešava tamo kod nas i kad mi roditelji zabrinuti gledaju svakakve prizore na tv-u od te idiotske Republike Srpske.
Hoće li ovo sve već jednom prestati? I kovid, i srbistan ugroženi da se dozove pameti i sve. Pucamo. Svi.
Saljem ti zagrljaj 💕
Drži se Selina♥️