Kliker od stakla kao jedini poklon.

Ja se toliko cenzurišem na svom sopstvenom blogu, zato što ima par ljudi iz rl koji ovo čitaju i eto pošto sam ja people pleaser ja tako ne pišem mnogo šta što ne želim da te osobe pročitaju. Jer naljutit će se zato što ima stvari koje me frustriraju a u koje su i oni uključeni pa eto ne želim da se naljute jer to može biti možda i trenutna frustracija. Iako dosta toga me frustrira od tih ljudi u zadnje vrijeme, ili mjesecima već a ja puštam jer – friendships. Samo nekad izgleda da ja tuđe frustracije trpim, a kad dođu moje na red, onda sam ja naporna. Onda sam ja sebična. Onda je sve – ja ja ja, a ljudi bukvalno ne vide koliko njihovih rečenica počinje sa ja, i koliko se oni nameću i koliko je svaka komunikacija o tome kako je njima. Al haj.. šuti i trpi tuđa ja.

U utorak imam operaciju. I voljela bih to da sve uradim sama. Ne želim nikome biti teret. Imam tako strašnu potrebu za time da budem sama cijeli taj dan i da niko ništa ne uradi za mene. Toliko su mi teške rečenice od ljudi – ja sam bio/la tu kad si prolazila kroz to. Tako ne mogu tog nabijanja na nos.

Napokon nakon novembra 2019.godine imam datum za dolazak kući. April i ramazan i malo bajrama. Dvije sedmice kraj aprila i početak maja i dvije sedmice bajram u julu. Mislila sam da će osjećaj za dolazak kući da bude čudan, jer odbijam odavno te emocije prema domu, jer ne osjećam da tamo više pripadam. Zbog nekih anksioznih epizoda, depresija, problema asocijacije sa vremenom kući su vazda negativne. Al sad odjednom, jedva čekam. I kad kontam, dvije sedmice je tako malo. Kontam da uzmem još dvije sedmice neplaćenog za oba dolaska, pa da ostanem po mjesec i u aprilu i u julu.

Toliko sam puna stvari o kojima bih pisala i sigurna sam da bi bile zanimljive, al tako nemam volje da budem iskrena. Nekad kontam da bi vam bilo zanimljivo da vam pišem sve što sam ovdje vidjela, iskusila, doživjela, hranu koju sam probala, mjesta na koja sam išla. Ovdje bih uključila i Brisel i sve što sam vidjela u Belgiji, u Holandiji, odlaske u Keln, u Norvešku. Mislim, mimo mog kukanja, živjela sam fin život, vidjela sam fine stvari i fine su mi se stvari dešavale. Imam i fotografije koje to podupiru, samo eto nisam djelila nikad na soc mrežama. Meni to nekad glupo, ono vidi đe sam jer u trenutku mog oduševljenja skontam sekundu poslije da ljudi imaju i bolje.

Isto jedan momenat koji bih voljela da istaknem – ljudi, mjereći po sebi, misle da svi mi želimo da idemo na skupa mjesta, u skupe restorane, da fotografišemo skupo jelo, i šta god skupo da je ono gleaj kakav skup život živim. Ja nemam te želje. Karak je vrsta čaja koju Arapi piju, a koji originalno potiče iz Indije i Pakistana, pa obzirom da ovdje je većinsko stanovništvo iz Indije, Karak čaj je postao u neku ruku nacionalno piće Katara. Karak je na štandovima na ulici 2 rijala, što je 0.95KM. Karak pored mora na Katari, na Kornišu, u MIA Parku, u bilo kojem parku u Dohi je nekad ljepši ugođaj od nekog posh restorana u kojem se ljudi više fotografišu i eksponiraju nego što zapravo uživaju.

Tako želim kupiti sebi dizajnersku torbu, i neke dizajnerske stvari. Npr želim torbu Carolina Herrera već neko vrijeme ili Kate Spade ili Salvatore Ferragamo, ali kad skontam kako sam u periodu od 2000.-2010. godine živjela samo na plati mog oca koji radi u rudniku i koliko su teške bile te godine kad je plata bila 400-700 KM, zapitam se za šta će mi dizajnerska torba jer je to materijalna stvar, to ne znači apsolutno ništa, to me neće usrećiti, to je statusni simbol, na ovom vremenu to je instagramski post ono – vidi šta ja imam i koliko mogu da dam za torbu, sirotiljo. I ja to ne želim. Ne želim da nosim okolo dizajenersku torbu zato što 2006.godine kad sam krenula na fakultet u ozbiljnom roditeljskom razgovoru mi je rečeno da bi voljeli da ne obnavaljam godine na fakultetu jer ne mogu priuštiti da plate obnovu a žele da se školujem i da ocjene nisu bitne, da je i šestica okej, samo da ne obnavljam i ne poništavam i ne foliram se sa time ja znam i mogu više, i da budem odrasla i odgovorna osoba koja će uzeti u obzir na koji način naša porodica funkcioniše.

Ja se sjećam perioda kada je plata mog oca bila 387KM, baš bosanski tri-osam-sedam i kako nikad moji nisu rekli da nešto nemamo, nisu nikad kukali ili dopuštali da ja osjetim da minešto fali. Žestoko su se protivili rečenici “nemamo” ili bilo kakvoj kuknjavi oko toga kako su plate male. Odgojili su me tako da budem zahvalna na onome što imam jer ako nisam, Bog ti može uzeti i to malo. I zato eto, sad kad imam malo više, mislim daleko od malo više, ja bih tako voljela sve to da dam njima.

I nebitno je to da se meni sviđa neka Carolina Herrera, Kate Spade ili Salvatore Ferragamo torba jer suštinski je samo to da je to materijalna stvar koje bih se ja iz nekog razloga stidjela kad bih kupila. Ne zna zašto. To mora da je neki psihički momenat.

Koliko su meni sve te stvari smiješne, ljudi nekad misle da foliram skromnost, a u suštini imam telefon koji je prilično jeftin, a mogu priušititi bolji; živim u stanu koji u ovoj državi važi za middle range i mogu priušititi bolji al ne želim, ne kupujem skupe stvari i ne volim – zaista – ići na fensi skupa mjesta jer sve se pitam – čemu? Volim raditi stvari koje me čine sretnom. Za rođendan sam bila u belgijskom restoranu i jela sam školje i osjećala sam tako dobar belgijski vibe jer mi nedostaje malo Brisel. U poređenju sa skupljim restoranima, ovaj je onako, al ja sam tamo bila hepi to go.

Imam isto utisak da će neki pomisliti kako se tješim ovim što pišem jer drugi imaju daleko više od mene pa ono – mogu i ja, al neću priče, al je istina ta da to mene ne usrećuje jer ja bih – kunem se – na momente počela plakati kad mi se da nešto što je skupo jer kontam da nije u redu trošiti toliko na materijalne stvari kad neki ljudi jedva sastavljaju kraj s krajem.

I bez kritikovanja mog izbora moje pjesme, samo tekst je bitan jer i ja sam rasla u porodici od nas troje, kao jedino dijete —

Isto kao nekad hrast olist’o stari
Gledam, ptica uči mladunce da lete
Siromašni besmo otac, ja i majka
Kad sam kraj njih rast’o ko jedino dijete.
Lijepi dani mog djetinjstva
Malo hleba, al’ gladan ne ostah
Znam šta znači nema, navik’o sam tako
I sve što sad imam uvek mi je dosta.
Išao sam s majkom u obližnju varoš
Zastajao sam često pred izlogom skupim
Divio se tada klikeru od stakla
I maštao uvijek kad ću da ga kupim.
Lijepi dani mog djetinjstva
Malo hleba, al’ gladan ne ostah
Znam šta znači nema, navik’o sam tako
I sve što sad imam uvek mi je dosta.