Jučer mi je slučajno naišao neki post od neke doktorke koja veli da prilikom pregleda kod doktora – ukoliko to nije relevantno – imamo pravo odbiti da se — vagamo.
Obzirom da smo mi svi drugačiji i da na drugačiji način pojmamo svijet oko sebe, sebe same i da imamo borbe za koje možda drugi ljudi i ne znaju, čak i ove – nazovi – male stvari mogu i utiču na čovjeka i njegovo mentalno zdravlje.
O problemu pretilosti ne bih, isto tako ni o problemu mršavosti, već samo o mentalnom zdravlju ljudi koji prolaze kroz ove stvari.
Obzirom da na sve u svijetu gledam iz samo i jedino svoje perspektive, krenula bih od sebe prvo. Nakon raskida te moje veze prije 3 godine, nisam znala da se nosim sa ostavljanjem i zapala sam u depresiju. Sve stvari prije toga, a nevezane za raskid su također doprinijele mom stanju. Ja nisam imala epizode depresije, ja sam se na 3 mjeseca od dana raskida samo isključila, postala sam kao hodajući zombi koji preko dana ne jede ništa, ali apsolutno ništa a onda oko ponoći pojedem bananu isprva, kasnije sendvič, pa dva, pa pizzu, komad torte, i puna tri mjeseca jela sam samo oko ponoći, i samo i jedino nezdrave stvari. Nije to bilo količinski puno, ali sam npr opstajala na kriški nutelle i unosila sam samo i jedino šećere i ugljikohidrate. Apatija i problemi sa kilažom došli su naknadno. Uz probleme sa kilažom, stradalo je i zdravlje i dobila sam neko oboljenje za koje nikad prije nisam čula. Čak i kad sam se mentalno počela oporavljati, zbog toga što je fizičko zdravlje bilo narušeno, vratiti se na staru kilažu je postalo pomalo i nemoguće dok se ne izliječi i ne zaliječi problem koji je nastao.
Tri godine poslije, još uvijek to nije izliječeno, a kilaža je ostala ista, na koju se dodalo još. Na sva ta stanja uzrokovao je i kovid i svi ti zatvori, pa se i problem depresije vratio i tako nekako tapkam već tri godine u istom mjestu, a sve uzrokovano – muškarcem, tj. onim što mi je dotični uradio sa psihe a što je uzrokovalo sve ostalo.
Eh sad ono s početka – vaganje. Zadnja četiri mjeseca idem doktorima nekoliko puta mjesečno, i svaki put kad uđem, mjere temperaturu, pritisak, srce i – kilažu. Bukvalno ne podnosim to posljednje jer ja znam zašto ne mogu izgubiti kile (barem sam stala sa time da ih gomilam), ali ljudi oko mene ne znaju što je to tako pa me ponekad gledaju kao bucku. Ne smeta meni ništa od toga, smeta mi kada dođe do ismijavanja. Obzirom da ja više nisam u godinama u kojima bi to mene slomilo, znam itekako postaviti ljude na njihovo mjesto. Ono što meni smeta jeste kada ja stanem na tu vagu, to što ja vidim, taj broj. I što se on ne mijenja. Moja depresivna stanja ometaju moj oporavak, pa od 30 dana u mjesecu, ja sam dobra 10 i tada pijem lijekove i radim kako doktor kaže, ostalih 20 se borim da ustanem, da se gledam u ogledalu, da jedem, da živim. I sve u krug, bez obzira na to da li ja idem na terapiju kod terapeuta ili ne (a od kojeg sam odustala jer ne vidim da mi pomaže već mi samo uzima pare).
I tako, pošto sam jučer vidjela da vaganja nisu obligatorna, na današnjem pregledu kod doktora, kad je došlo na red vaganje, rekla sam – ne. Malo je reći da su se obje sestre koje su bile sa mnom šokirale i rekle da moram. Ja sam odgovorila da ja znam svoja prava, znam šta će biti na pregledu i znam da vaganje ni na koji način neće uticati na isti. Jedna od njih je napustila prostoriju i otišla do doktorke da pita da li je to ok. Vratila se nakon par minuta i rekla da je doktorica rekla da je apsolutno u redu da pacijenti odbijaju vaganje, te da je sasvim irelevantna kilaža za pregled.
Iako je doktorica potvrdila da je vaganje bespotrebno, pogrdni osmjesi i pogledi nisu izostali, a moje mentalno stanje tog trenutka, zbog načina tretiranja kod doktora, uništeno. Čak me je jedna od njih, Indijka srednjih godina upitala – is it because you’re fat? if you pregnant, we need to know your weight. – I am not pregnant, and I have rights to say no.
Dok sam čekala da me doktorka primi nakon ovih rutinskih stvari, tri žene su ušle u istu tu prostoriju i sve tri su se osjećale ružno što staju na vagu.
Doktorka koju sam gledala na instagramu u svojoj ordinaciji ima natpise na kojima stoji da oni stavljaju zdravlje svojih pacijenata na prvo mjesto, da je dio tog zdravlja i mentalno stanje i da imaju pravo odbiti da se vagaju.
Iako mi nikad nije palo na pamet da guglam da li imam prava odbiti to, saznanja od jučer me tako rasterećuju svakog narednog odlaska doktoru. Iako nastaje drugi problem a to je da se medicinsko osoblje navikne na pojam da stajanje na vagu nije obavezno i tako izbjegne podrugljivo komentarisanje i pogledi.
Iako ovo pojedinima djeluje kao tako minorna, bespotrebna i glupa stvar, meni je bitno i meni to ne treba. Kad želim da se vagam, imam vagu kući. Vidjet ću to ja i neće stajati ni u kakvom sistemu.
Koja su vaša mišljenja o pretilosti? o ovim stvarima? Da li vi mislite da ljudi trebaju da znaju da mogu odbiti jednu ovako malu stvar koja im svakako može otkloniti pritisak prilikom pregleda? Da li mislite da treba i ovako nešto naglašavati prilikom pregleda? Da li treba podići svijest i o ovome ?
LCHF ishrana, i tvoje će kile, da odnesu vile:)
Ne želim da radim ništa što doktor nije odobrio. A i najbolje mi odgovara Keto ishrana. Mislim da propuštaš momenat da postoji medicinski razlog, a ne da sam ja žderala i da se patim radi toga. Kad se otkloni zdravstveni problem, i kile će da odu 🙂
Ti uopšte nisi bucka, pusti ti ljude šta pričaju.
Rekla mi je doktorica da ne slušam šta drugi govore i ako se meni nešto ne sviđa, bez obzira koliko mi ljudi govorili da je ok, ja trebam slušati sebe 😀
Ja znam da ja nisam ogromna, da ja nisam pretila, da ja nisam ništa od toga, samo želim da je moja kilaža kao ona od prije 3 godine jer ja nisam nikad imala ovoliko u životu svome i uvijek sam bila slim, pa eto želim to opet 🙂
Svi mi slušamo samo sebe
Zdravstvena zaštita se može pružiti samo uz pristanak pacijenta, osim ako ne postoji zakonski osnov ili drugi važeći pravni osnov za pružanje zdravstvene zaštite bez pristanka. Da bi pristanak bio vazeci, pacijent mora dobiti potrebne podatke o svom zdravstvenom stanju i sadržaju zdravstvene zaštite.
Ovo je zakon u No. i svi koji rade u zdravstvu, bilo koji posao, mora da zna zakone i gdje ih naći ako ne zna. S toga mogu odbiti svaku zdravstvenu pomoć koju ne želim primiti, a pogotovo nešto sto je irelevantno za moje zdravlje..
Apsolutno se slažem s time, i isto se primjenjuje i ovdje. Samo jednom kad kreneš sa svime tim, imam utisak ponekad da rade rutinski, naučeno napamet i da ono kao na traci – sljedeći ne mareći puno da smo svi mi pojedinci i da mi ne želimo iste stvari.
Npr 8.12. sam trebala raditi histeroskopiju. Prošle godine kad sam radila isto to, bila sam pod generalnom anestezijom, dakle uspavana. Ove godine, to 8. što su me zakazali, kažu popij brufen, bez ikakve anestezije. I naravno mene je to boljelo i nakon 3minute u toku procedure, tijelo je reagovalo zgrčilo se od boli i prekinuli su i prebacili me za narednu sedmicu. Ali komentari nakon prekida procedure su mi bili bezveze; bile su tri sestre prisutne i jedna je rekla – ali ovo rade na stotine žena bez anestezije, ne znam zašto nisi istrpila.
Ja ne želim da trpim bol, ne želim da pristajem na nešto samo zato što se podrazumjeva i zato što svi pristaju na to. Strašna mi je to stvar ponekad od medicinskog osoblja – kao pa to je rutinska stvar.
Npr i naručivanje za taj prvi datum 8.12., moj doktor koji me vodi sve vr bio na odmoru i bila sam kod nekog Arapa i taj Arap me stavio na proceduru bez anestezije i ja mu tad rekla da to ne želim, da želim generalnu, nj odg je – ali to je rutinska procedura, kao skidanje mladeža.
Ja skidala mladež 2008. i boljelo do neba. Kažem mu da i to boli, on meni odg – well not that much, you can do it. Worry not.
Pada mi na pamet ona od Rachel – no uterus no opinion i željela sam mu to reći, al kontam bila bih nekulturna. I nikako mi se ne sviđa to što se stvari podrazumijevaju, što se stvari označavaju kao rutinske, što smo svi usput.
Toliko žena ne voli da gleda svoju kilažu. Istu ovu stvar sam stavila na instagram neku noć pitala za mišljenja. Premršava žena mi se javila koja pokušava ostati trudna i kaže kako mrzi da stane na vagu pred pregled i da joj sestre govore kako treba da se udeblja i da jede. Kao da ona to ne zna i kao da ona to ne pokušava.
Dakle ovo nije problem koji imam ja ako dobijem koju kilu, ili bucke ne vole na vagu. Smatram da pored svih stresova današnjice, ne treba i ovaj. Na stranu i taj body shaming a vaga te baš osvijesti o tvom izgledu pa utiče.
Al eto sudeći po nezainteresovanosti da se o ovome komentariše, reći ćemo da ljudi ne vide ozbiljnost i ove stvari. Ljudi imaju bulimije, obolijevaju od bolesti, umiru zbog preopterećenosti oko kilaže, tako da problem vaganja je bitan, samo eto … ne vidimo i to kao jedan od stresova i pritisaka jer ko još razmišlja da vaga u ordinaciji škodi.