Mixed up & baked in a beautiful pie

Da mi je neko pričao da ću sa 34 godine biti sama, bez porodice i djece, upitala bih šta sam uradila pogrešno.

Kada preživim (o da, preživim) 34 godine znam da ništa nisam uradila pogrešno. Voljela sam ljude, voljeli su i oni mene. To što mi nismo kompatibilni skupa, nije činilo ni jednu stranu lošom. Ako išta, za 34 godine sam sretna što sam odrasla. I što sam zrela da ne nosim težine prema ljudima, samo i jedino ljubav.

Da mi je neko pričao da ću sa 34 godine živjeti u Dohi, u nekom tamo Kataru i uz to biti još sama, sposobna da privređujem, da si priuštim stvari koje su me fascinirale kad sam bila teenka, prvo bih upitala za neku kartu da vidimo gdje je taj Katar i zbog moje vječne ljubav prema snijegu da upitam šta ću ja tamo.

Sada kad živim ovdje, zapravo vidim koliko sam blagoslovljena – elhamdulillah – što sam baš ovdje od svih geografskih tačaka svemira u trenucima poput ovih koji opsjedaju svijet. Imam zdravstvenu zaštitu kao nigdje drugo, usluge i sve materijalnosti koje jedna osoba treba i daleko više, neke luksuze, neke hedonizme, neke opomene da je to sve samo test.

Prije nekoliko godina sam sanjala da živim u pustinji, da mi koža gori i da sam sretna. I svaki put kada prolazim nekim dijelovima ove države, kada osjetim pijesak na licu, sunce na koži u decembru, miris mora, miris kardamoma, mirise mošusa i agara, i ti ezani koji su prirodniji od onih kući (nikako draži!), kao da vidim obrise tog sna koji me doveo tu da pronađem sebe. I zaista – ovdje sam sazrela, oporavila se i prihvatila sebe i svijet. Najbolja sam verzija sebe od svih prethnodnih. Selinčica 34.0

Sve što mi dođe na put, više se ne srdim ako nije dobro, ako ode, ako mi se oduzme i ako nestane. Sve što mi se da i pokloni, ja to zagrlim, srcem osjećam i prihvatam. Jer nikad ne znaš šta je dobro za nas, On zna, mi pojma nemamo.

Kada bi se fokusirali gledati pozitivno na sve što imamo, život bi nam bio bolji. Čak i momenat u kojem moj bivši mi kaže da ženi drugu je blagoslov; neće me povrijediti nekim novim ostavljanjem kasnije.

Sinoć mi je Mala Šapa poslala fotografiju snijega. Bez mog jučerašnjeg posta, sjetila me se. Eto i to je blagoslov.

Blagoslov je ovaj moj sto na poslu, kolege koji me poštuju, koji su mi jutros poželjeli dobro jutro, nazvali selam i čestitali rođendan. I blagoslov je moja mačka jer je to bila dobra odluka da ne padnem opet u abis. Blagoslovi su trenuci u kojima radim svoj posao kako treba i što sam se navikla i prilagodila da radim nešto što ne znam; blagoslov je što mi je Svevišnji dao mogućnost i otvoren um i razum, dušu i duh da učim novo i ne izgubim se.

Blagoslov je jutrošnji dan: pomalo sa oblacima (hej oblaci u Dohi!), kakav sam željela, sa suncem koje se lagano promaljalo i obasjavalo ovaj grad na međi između pustinje i mora. I blagoslov je što sam čula ptičice da pjevaju; i što mi je ruža napupala i što se novi listovi promaljaju.

Blagoslov je trenutak sa dvoje ljudi koji rade na tome da me učine sretnom danas. K & E. I love you.

Blagoslov je moje zdravlje, mentalno i fizičko, na tom najviše elhamdulillah.

Blagoslov su moji roditelji koji me vole beskrajno i koji su mi oprostili sve.

Blagoslov su ljudi koji me ne gledaju očekujući korist.

Blagoslov ste i vi ovdje. Godinama. Što ste uvijek na kraju prema meni fer, a to je daleko bitnije od puhanja u ego poput balona, jer previše napuhan balon pukne.

I sa 34 godine, ne želim da mislim kako sam nešto propustila, kako sam na nešto zakasnila, kako sam trebala ovo ili ono. On zna, mi ne znamo.

Blagoslov je i to znati i prihvatiti. Ljubav sam. Mixed up and baked into a beautiful pie.

Eto, sad svi – sretan mi rođendan.