blog Priče

O Davidu pt.3

Par dana nakon slučajnog viđanja kod Grand Central stanice, pozvao me je na kafu. Uzevši u obzir moje uništeno stanje uma i emocija tada, nećkala sam se više nego ikad.

Tad sam bila sasvim nepovjerljiva sa muškarcima. Neko koga sam najviše voljela ostavio me je tek tako, najviše radi toga što nije bio siguran da može biti sa mnom. Iz te njegove nesigurnosti, rasle su i moje – kako će ikad iko moći biti sa mnom. Zašto bih trebala vjerovati Davidu? Zašto bih uopšte dozvolila ikad više nekom muškarcu da ga zavolim?

S druge strane u januaru te godine upoznala sam čovjeka koji je cijeli moj svijet promijenio na bolje, koji se polahko zaljubljivao u mene i kojeg sam se ja plašila. Plašila sam se koliko će mi promijeniti tek život. U isto vrijeme i on je imao bitke koje je trebao da dobije ili jednostavno da se izbori, pa je hiljadu nedoumica dolazilo i od njega. Eto – mislila sam si – svi su posvećeni kratko, zašto bi iko bio tu uz mene zauvijek?

Nakon niza poruka i insistiranja, pristala sam da se vidim sa Davidom. Jedna od promjena je bila ta da je kupio auto. Došao je po mene. Toliko sam nepovjerljiva postala da sam mu rekla da me sačeka na dnu ulice a ne tačno ispred stana jer na taj način od 10ak ulaza sa obje strane ulice, neće znati iz kojeg sam ja izašla. Kad sam ušla u auto, poljubio me u obraz i upitao gdje bi da idemo. Paul kod Parka. Rekao je da ne želi tamo i odvezli smo se prema Louise skveru i parkirao je nedaleko od Palate pravde u jednoj od uskih ulica. Izašli smo vani i hodali jedno pored drugog. Prohladno aprilsko popodne me je tjeralo da se još više zagnjurim u svoj veliki debeli šal. Skrenuo je ubrzo lijevo i u jednoj od ulica koja je vodila do jedne škole stranih jezika gdje sam svojevremeno radila ušao u jedan od najslađih kafea u Briselu. God Save the Cream. Tu sam prvi put jela i pila kafu sama kad sam bila na nekom svom questu – kafe nasamo četvrtkom. Sjeo je preko puta mene, skinuo jaknu i nasmijao mi se. Pričali smo o tome gdje sam bila sve to vrijeme i šta se desilo sa moje veze. Ispričala sam mu u najkraćim crticama neke pojedinosti. Naslonjen na stolici preko puta mene, sa rukama prekriženim na grudima, gledao je negdje vani. Sjećam se da je rekao – some men are just idiots.

Ostali smo tu par sati i po polasku, uzeo me je za ruku. Opet. Ta gesta ovaj put nije u meni izazivala radost već nervozu. Ne mogu ponovo nekome dozvoliti ove stvari zaboga. Nisam uradila ništa, samo sam pustila da tako ostane dok smo šetali prema njegovom autu. Ali umjesto toga produžio je prema Palati pravde i prema vidikovcu. Pitala sam kuda će, rekao je – just to watch the city a bit.

Sjećam se trenutka kad mi se približio dok sam naslonjena na ogradu gledala Sablon i Marollen. Let me kiss you – šapnuo je, na šta sam okrenula glavu prema njemu i shvatila koliko mi je blizu. Glava mu je bila na mom ramenu i osjetila sam mu dah. Ljubio me je sasvim nježno, dok je u isto vrijeme me cijelu zagrlio tako da nisam mogla da se pomaknem. Nakon par trenutaka rekla sam da želim ići kući. Šutke je pristao, uzeo me za ruku i otišli smo do njegovog auta. Pričali smo neobavezne stvari, o poslu, šta moramo raditi za sutra i na izlazu iz auta kada me htio poljubiti, podmetnula sam obraz. Kad sam izašla, izašao je i on i stavio ruke na auto i preko njega mi doviknuo – you know how they say, don’t be a stranger. Please. Any time.

Dopisivanje je trajalo par sedmica kad sam prestala odgovarati na poruke. Do augusta smo se ponekad čuli. Slao mi je fotografije iz Firence, na koje nisam tako entuzijastično odgovarala kao prije. Ja sam bila u Tuzli i tražio je da mu obećam da ćemo se vidjeti kad se vratim. Obećala sam. Bio je august već i došao je opet u moju ulicu i ja sam ga sačekala na istom mjestu. Vozali smo se po Ixellu i Etterbeeku i onda odjednom parkirao tik uz Leopold Park. Rekao mi je ozbiljim glasom kako mjesecima misli o meni i kako želi da se napokon nešto desi, da moram reći šta želim. Rekla sam da želim da odem i da želim da budem sama, da prebolim neke stvari i da postoje drugi ljudi na koje bih trebala da mislim. Upitao me je da li imam nekoga, na šta nisam odgovorila. Taj neko me je tada bio prekrižio sa liste postojanja pa nisam znala šta da kažem. David je bio ljut što je i pokazao tako što je naglo pokrenuo auto i krenuo prema mojoj ulici. Dok je vozio, počela je rominjati kišica, koja se ubrzo pretvorila u pljusak. Kada smo došli do moje ulice, stao je i počeo gledati okolo vani. Upitala sam da li nešto traži, samo je odgovorio – nema nikoga.

I zaista – nigdje nikoga nije bilo iako je taj dio ulice uvijek bio pun djece i penzionera koji su sjedili na klupama okrenutim prema malom skveru. – Zbog kiše, – izgovorila sam i pogledala ga. – Poljubi me, – izgovorio je nekim čudim glasom. Trenutak uopšte nije ličio na onaj za poljupce pa zato nisam uradila ništa. Krenuo je prema meni i spustio svoje usne na moje, nakon par trenutaka uzvratila sam na poljubac, dok je on rukama prelazio preko mojih leđa podižući mi majicu. Obzirom da nisam osjetila da je to okej, prestala sam sa poljupcima, bez da sam se odmaknula od njega. Maknuo je ruke i poljubio me opet, na šta nisam odgovorila. Naslonio se nazad na svoje mjesto i rekao mi – Vidi šta mi radiš – i pokazao na svoje međunožje. Šokirano sam pogledala na nabrekle pantalone i postidila se. – Zašto ne možeš biti sa mnom? – Ne mogu i eto, šta sad, ne može na silu.

Ubijeđivali smo se par minuta i na kraju sam odlučila da izađem. – Sačekaj da prestane kiša. – Ne smeta, odgovorila sam prkosno i izašla. Hodala sam niz ulicu prema svome ulazu koji je bio sasvim na drugoj strani. Nisam čula da je upalio auto i otišao. Osjetila sam kako se majica lijepi za mene, kako izgledam kao pokisnuti miš i negdje na pola puta, odlučila sam da se okrenem. Tek tada je pokrenuo auto i otišao. Po ulasku u kuću vidjela sam da imam dvije poruke od njega; pisalo je – For future memory i fotografija njegovog člana donjeg doma naroda tu iz auta (dickpic) kad sam ja izašla. Bio je online, i vidio je da sam vidjela. Nisam odgovorila, samo sam šokirana spustila telefon na sto dok sam se presvlačila. Potom je došla nova poruka, pisalo je – sorry I made you feel uncomfortable.

Deset dana poslije dobila sam poziv za posao u Dohi. Mjesec poslije sam napustila Brisel. Dva i po mjeseca poslije posljednjeg viđanja, letjela sam za Dohu. Po dolasku ovdje, bacila sam briselsku karticu i tako je ostao zaboravljen razgovor sa Davidom, njegov broj telefona i sve vezano za njega. Maknula sam ga sa svih socijalnih mreža, čak i sa LinkedIna. Nijedne poruke više.

Zašto sam odlučila napisati ovo sve? Paaaaa, prije tri dana u 3:36 po lokalnom vremenu, tj. u 1:36 po evropskom budi me poziv na mesendžeru. Piše David. Prestade zvoniti. Iza sna razmišljam da sanjam, da nisam budna. Spuštam telefon nazad na stolić pored kreveta. Čujem poruku na mesendžeru. Jednu pa drugu. Uzimam telefon i pogledam, piše – Sorry, the phone in my pocket called you. Apologies for the inconvenience.

Odgovorim – no issues. Otvorim mu profil, ništa se nije promijenio. Pogledam mu statuse, ne piše da je u vezi, samo da je napredovao u poslu. da radi drugi PhD. Fotografije sve otvorene, putovao je, nosi masku, drži govore, i dalje parlamenti i komisije, šta god. Aktivan u očuvanju okoliša, promoviše zdrav život, nasmijan. I dalje nosi roze i lila i bijele košulje koje mu tako dobro stoje. Pošaljem zahtjev za prijateljstvo i ostavim telefon nazad na stolić.

Ujutro vidim da je prihvatio moj zahtjev. Piše mi poruku da se zaista tako desilo, da me je telefon sam pozvao. Pita me gdje sam, jesam li to stvarno u Dohi. Odgovaram da jesam. Pita me – but why, there is nothing to do down there, it is boring. – It is good for me. Pita me kako sam, šta je novo, jesu li mi usne i dalje jednako mekane. Kažem da ne znam nisam nikad samu sebe ljubila. Pitam ga da li bear grudges zbog mog odbijanja, odg mi sa četiri poruke analize mene od tad – kako me razumije, kako sam osjetljiva, emotivna i da to nije bio pravi trenutak za nas i da nema pravo da se ljuti, ništa ne može silom. Odgovaram da mi je drago što me razumije ali da nisam očekivala analize mene. Odgovara mi da nije u meni nikad vidio samo to, već i sve moje pozitivne strane, to da sam pametna, inteligentna i vrijedna, da je sa mnom uvijek mogao o svemu pričati.

Daje mi svoj broj i javljam mu se na whatsapp. Pitam ga napokon ženski znatiželjno da li je u vezi i odgovara da nije. Da se nalazi u nekom periodu života kad je najbolje da je sam i piše jednu rečenicu koja je pokrenula cijelu ovu priču – I was here ready to offer you everything I have.

Upitam ga – jel bi to i sad i odgovara hladno – No, I am not stupid anymore.

Poenta moje priče je — ne treba glumit princeze već se jebat ko i sav ostali svijet.

• Od Dreamerette, Irene i Kisele, jedno sam iskrena kao Selina. • Kulerica blogera od 2008. • Obitavam u Svemiru, sa Jupitera. •

11 comments on “O Davidu pt.3

  1. Hoću baš da te pitam što ga nisi iskoristila kad se tako davao🤣kakve ba princeze i bakrači… Pusti bajke.

  2. Žale kad dadnu, žale kad nedadnu hahah, takve su ti žene!

    Šala mala, ali eto, možda vams e opet nekad pruži prilika. Kao što sam već napisala, možda je i zato ta ljubav ostala u tako dobrom sjećanju, upravo zato što nije bila (previše) fizička

Leave a Reply