Neke se stvari dese same od sebe. Prekonoći. Ugledaš neke oči i potoneš, apsolutno te razoružaju. Ne znaš više gdje se nalaziš samo osjećaš da trebaš da pripadaš. Iako tu osobu nisi nikada sreo, osjećaš da poznaješ te oči jer su te nekad budile i ljubile. U nekom prošlom životu. Negdje daleko od ove zbilje u kojoj ste daleko.
.
.
.
Upravo sam ostavila komentar kod Laure:
Ne znam gdje udaram od posla. Većinom spavam poslije, vježbam i zaljubljujem se u muškarce od 40 i kusur.
Kad sam bila mlađa, te godine su mi se činile strašno dalekima, nedostižnima i strašno starima. Sada me muškarci samo tih godina zanimaju. Dobro, 35+. Sve mlađe od toga mi je neprivlačno postalo.
Ne znam, možda godine nisu presudne, nego eto taj neki “staž” koji nose. Nisu blesavi klinci…
Ne mogu ništa reći, kod mene godine nisu presudne hoce li mi se netko svidjet