Sjećanja

Pričaj mi da me umire na čas, tvoje ruke i tvoj glas

Ako Ti🌙 budeš ovo čitao, voljela bih da shvatiš da ovo ne znači ništa. Da je samo naišao jedan od trenutaka kad razmišljam kroz šta sam prošla.

Bio je septembar i bila je nedjelja. Dan bez automobila u Briselu. Hodala sam sredinom ulice, a ona pusta. Mama je išla trotoarom i nosila korpu za piknik. Cijeli dan smo provele u parku Cinquantenaire. Ležala sam na travi i gledala nebo i zamišljala da sam negdje s njim.

Istu tu noć sam rezervisala kartu i posljednji vikend u mjesecu otišla za Norvešku da ga vidim. Mama je negodovala i govorila mi da sam glupa, da je to potez iz očaja i da ga ne trebam ni za šta moliti. Nisam išla da ga molim, išla sam da znam da li me voli još uvijek.

Nisam mu javila da dolazim, pa sam cijeli dan provela u dopisivanju s njim kao da sam na pauzama na poslu i javljala se samo i jedino u ono vrijeme kad sam inače bivala slobodna petkom u školi. Krenula sam u 5:30 ujutro letom za Amsterdam, iz Amsterdama za Oslo, iz Osla u Trondheim. Kad sam sletila u Trondheim, uzela sam voz do njegovog mjesta. Došla sam do njegove kuće baš kad je trebao doći s posla, međutim njega nije bilo i ostala sam tako čekati gotovo 2h jer je otišao kod roditelja na ručak. Smrzla sam se. Počeo je puhati vjetar i tad mi je hiljadu razloga za taj nedolazak padalo napamet.

Ali eto. Ljudi su nekad glupi iz ljubavi.

Kad je došao i zatekao me tu takvu smrznutu, očekivala sam neki filmski trenutak, pun ljubavi, pun emocija, da me ljubi, da se obraduje. Ništa. Još se naljutio što sam tu.

Sat vremena poslije sam dobila groznicu i temperatura mi je porasla na 39.3, i gotovo cijelu noć sam bila takva. On mi je pravio čaj i stavljao obloge i hiljadu puta me upitao zašto sam to sebi uradila i zašto sam došla. Možda sam mu odgovarala zato što te volim, al toga se sad i ne sjećam. Nekad pred zoru sam zaspala. Probudila sam se oko 8h i on je spavao pored mene. U snu je čuvao moju ruku u svojoj, onako nemarno stavljenu odozgo preko moje, i cijelom svojom šakom držao moju šaku. Kako sam se pomjerila da bih popravila jastuk, on se probudio i refleksno stavio ruku na moje čelo i rekao – prošlo, i odmah me poljubio u obraz, zagrlio i nastavio spavati. Ubrzo sam i ja zaspala.

Oko podne me je probudio sa doručkom i rekao da ustanem popiti još jedan čaj. Sjećam se samo da sam se istuširala, ne sjećam se više tog obroka. Znam da je rekao da idemo na ručak sa njegovim roditeljima i njegovom sestrom. Obradovali su se kad su me vidjeli. Njegova mama mi je cmakala obraze i milovala kosu i hiljadu puta mi rekla da sam smršala i još više se proljepšala od augusta kad su me posljednji put vidjeli. Kupila mi je tad ljubičasti vuneni šal i rekla uvijek kad ga nosim da mislim na nju. Ne sjećam se više ničega tog dana.

Sjećam se momenta kad smo došli kući i kad sam ga upitala šta smo nas dvoje, jer nije htio držati me za ruku cijeli dan i odmicao se od mene. I nijednom me nije poljubio. Rekao je da smo sve što poželim i da ne insistiram. Sjećam se neke tišine čudne koja se prožimala među nama. Ja sam došla da mu kažem bitne stvari, a među nama su samo bile praznine. Još uvijek mi je u glavi kako sjedi na jednom kraju sofe a ja na drugom, i dok mi priča, zavaljen, gleda u palfon. Gleda u ruke. Kad pogleda u moje oči, zadrhtim. Sjećam se još uvijek tog drhtaja. Rekao mi je zašto si mi daleko, priđi mi. Sjećam se kako sam mu prišla i kako me je uzeo i posadio sebi u krilo. I kako mi čvrsto drži zglobove ruku u svojim velikim muškim šakama. Govori mi da sam ga povrijedila, da sam ga izdala, da sam narušila našu ljubav bespovratno. Ti si kriv, sjećam se da sam mu rekla – ti si kriv, nisi me htio tu, govorio si mi da sam teška, da me ne želiš više, da moraš da se odmoriš od mene.

– Ali to nije značilo da te ne volim!!!

– Djelovalo je tako. Kako možeš voljeti nekoga i reći mu da ti je težak?!

– Stalno si bila tužna. Šta god da uradim, nisam te uspijevao nasmijati. Osjećao sam se kao da nisam dovoljno dobar. Ili da si ti jednostavno takva, teška. Jer ja sam sve radio za tebe.

– Nisam ja teška, ja sam prolazila kroz depresiju. I još uvijek mi je tako, borim se. Ti nikad nisi bio tu. Samo znaš reći trzni se. Znaš li da to tako ne ide?

– A kako ide? Zar ti ja nisam sreća pa da se zbog mene trzneš?

– Nisi ti uzrok depresije, al kad sam tonula, nisi bio tu. Nisi vidio… Ti jesi sreća, ali samo kad sam ja sretna. Kad sam bivala takva, ti si mi okretao leđa.

– Znaš li šta si uradila? Prestala si mi vjerovati i mislila si da te varam i provjeravala mi telefon. To se ne radi. To se ne može oprostiti. Sve si granice prešla.

– A šta da misli osoba kad joj se kaže – želim da odmorim od tebe, želim da budem sam, i kad nosiš telefon sa sobom i kad se tuširaš, i gasiš tonove i držiš ga daleko od mene. Sklanjaš kad sjedimo skupa…

– To nije razlog i izgovor.

– Nije izgovor kad ti neko kaže teška si?? – pokušavam da se odmaknem. On mi stišće zglobove sve jače. Podižem se na noge, on skoči sa mnom. Visok, snažan, krupan, sa očima koje me izjedaju. Kažem mu da me pusti. On kaže nikad. I ljubi me, ljubi me cijelu. Ljubi mi lice, kosu, vrat, ruke i grudi i podigne me i odnese na krevet i cijelu noć se ne odvajam od njega.

Jutrom mi ljubi kosu i rame kako ležim na strani okrenuta leđima. Privija se uz mene, grli me, zavlači ruke, širi mi noge, ljubi me niz leđa, treperim, nestajem. Volim ga. Voli i on mene. To sam samo htjela da znam. Zato sam došla.

Oko dva popodne zove njegova mama, zove nas na ručak, došao je i sestrin zaručnik pa da se upozna i sa mnom. Sve je bilo kako je oduvijek bivalo. Sve je bilo puno emocije. Pjevao mi je Čolu u autu na putu do njihove kuće. (ne tu iz naslova, nju mi nikad nije pjevao, pjevao mi je Ono malo sreće jer mi je govorio da sam njegova sreća i Mala jer mi je govorio da sam njegova mala, cijeli taj album iz 2017. Ljubio mi je ruku uvijek kad pjeva Ono malo sreće kao onu noć kad me je zaprosio) Ali, kad smo pili kafu nakon ručka, kao nekad u ljeto, ranije dodirivao mi je rukom nogu sjedeći na stolici pored mog mjesta na sofi. I ovaj put je ruka krenula prema listu moje noge i pri prvom dodiru se trznuo i vratio je nazad. Sjećam se tog trzaja jer je bio grub.

Kad smo došli nazad, počeo je razgovor o nama ponovo. Govorio mi je da razmišlja cijeli dan. Da me voli al da to nije dovoljno. Boji se da idemo u krug, da ćemo uvijek ići u krug. Da će uvijek biti patnja sa mnom. Da ćemo patiti oboje. Da ćemo imati momente ljubavi kao noć prije, i to jutro, ali da ćemo uvijek imati problem – on sa težinom mojih emocija, sa time što sam ja sve osjećala 500 x više nego drugi, nego on, i to što ću ja vazda biti nepovjerljiva ako bi se on umorio od toliko osjećaja. Gledala sam ga zbunjena. Nisam mogla vjerovati šta mi govori.

Ne sjećam se tih razgovora, znam da je trajalo dugo. Znam da je bilo 3 ujutro i da sam plakala, da je on gubio strpljenje i govorio mi da prestanem. Ja nisam mogla, nisam mogla ni da progovorim. Mislila sam mu reći neke stvari koje je trebao znati, al više ni to nije imalo smisla. Zašto da mu išta više govorim kad sam ja njemu teška?

Gledala sam u njegove umorne oči i njegovo lice bez ljubavi prema meni koju je imao samo 24h prije. Kao da ga ne poznajem više. I sjećam se kad je izgovorio – ovo ne može dalje, želim da se ovo prekine, sad i odmah. Danas ćeš letjeti nazad za Brisel i to je to. Preboljet ćeš me, preboljet ću i ja tebe. I sve će biti u redu. Jednostavno ljubav nije dovoljna.

Osjetila sam duboku bol u grudima od koje nisam mogla da dišem, nisam mogla da reagujem. Prestala sam plakati, jednostavno nisam osjetila da više pripadam tom svijetu i toj sobi, željela sam samo zatvoriti oči i spavati. Rekla sam mu da sam umorna. Ugasio je svjetlo i pokrio me. Uzeo je moju ruku u svoju, onako nemarno ju stavio odozgo preko moje, i cijelom svojom šakom držao moju šaku. I tako sam zaspala. Probudio me je u 9h rekao je da mora ići na posao, da će njegov tata doći po mene da idem s njima jesti prije leta, da će on doći oko ručka da me vozi na aerodrom. Ne sjećam se da sam išta odgovorila. Sjećam se da sam ga poljubila na vratima, kao nekad par mjeseci prije kad sam s njim bila u toj kući sretna. Na svoj način. I svako jutro ustajala da ga poljubim na vratima prije nego ode na posao. Poljubio je i on mene, i otišao. Sjećam se njegove plave šuškave jakne i kako mu je lijepo stajala.

Do ručka sam cijelu kuću pospremila, sve stavila na svoje mjesto, sve svoje stvari koje su ostale tu od ljetos spakovala u kutije, nisam ih mogla ponijeti sa sobom jer sam imala samo ručnu prtljagu. Kutije sam gurnula u veliki ormar iza spavaće sobe u kojem je držao peglu i dasku za peglanje i gluposti koje ne nosi i koje ne treba. U kaputu sam mu ostavila ceduljicu na kojoj je pisalo samo “volim te”. I ispod poklopca jogurta koji jede kad dođe kući s posla. I u ladicu sa krpama. I ispod jastuka. I unutar ipad futrole koju sigurno nikad ne skida.

Sjećam se potom kako sam sjedila u kuhinji njegovih roditelja. Njegova mama je na malom bločiću obrubljenim cvjetovima pisala stvari koje je željela da joj donesem iz Brisela kad dođem opet. Većinom kozmetiku koja je u Briselu jeftinija nego u Trondheimu. Sjećam se njenog milog pogleda i da sam razmišljala koliko je dobra bila prema meni od onog trenutka kad me prvi put vidjela. Kolebala sam se da li da joj kažem da smo raskinuli.

Sjećam se rečenice nakon koje sam počela plakati – ja vam više nikad neću doći – i njenih zbunjenih očiju kako me gledaju preko naočara. Sjećam se da je njegov otac otišao u spavaću sobu i odbijao izaći dok on nije došao na ručak. S vrata ga je napala njegova mati. Sjećam se te njenih riječi – našao si djevojčicu, vidi je! Nitkove! Bojiš li se Boga kad nekome slomiješ srce?

On me pogledao i izustio – hvala ti što si mi ovo uradila, najmanje tri mjeseca će ovo trajati.

Njegov otac nije izlazio iz sobe dok nisam trebala da krenem. Tad se pojavio i zagrlio me i rekao mi da im halalim i da me oni, njih dvoje, puno vole. Poljubili su me oboje, njemu su rekli kao malom djetetu da ide pravac njima po povratku jer ima mnogo šta da objasni.

Sjećam se kako sam gledala u njegovu plavu jaknu dok hoda ispred mene i kako mi djeluje tužan, samo tako gledajući mu leđa i ramena i kako hoda ispred mene prema autu. Prije nego sam ušla unutra, odlučno sam izustila da želim ići na aerodrom vozom, da on nije dužan da me vozi nigdje. Gledao me ljutito. Ne znam da li je išta odgovorio, znam da sam objasnila da je isto vremena i autom i vozom. Mislim da je rekao da nije. Ne znam da li je bilo rasprave.

Sjećam se da mi je kupio voznu kartu i da je čuvao moj mali kofer između svojih nogu, mene za ruku. I sjećam se svog odraza u staklu vrata preko puta mene. Sama sebi sam bila prelijepa. Kosu sam prije dolaska odsjekla tako kratko da je padala tik na sami vrat. Obojena u čokoladno smeđu sa blagim crvenim odsjajem. Lice mi je bilo besprijekorno i bez šminke. Na sebi sam imala crni kaput sa krznom oko vrata i u ruci sam držala kožne rukavice. Ispod kaputa se nazirala tamno plava suknja sa dugim crnim kožnim čizmama do ispod koljena sa visokom potpeticom. Na glavi sam imala tamno plavu beretku koja je išla uz moj outfit ispod kaputa. Sjećam se dobro tog odraza u staklu jer sve što je uslijedilo poslije je postalo mnogo loše.

Sjećam se da prije nego sam ušla u voz da idem bez povratka, da me zagrlio. Sjećam se izgleda cijele te male stanice, u malom gradiću negdje posred Norveške, te jesenje slike, mokrog trotoara, požutjelih krošnji drveća, one šume svuda oko nas, malog bijelog voza, zvižduka koji je najavio da treba da se ukrcaju i posljednji sa perona.

Sjećam se jer sam i tad mislila kako to izgleda beskrajno lijepo, do kraja filmski. Stajala sam ispred njega, ljubio mi je čelo, obraze, šaputao mi je da me voli, da u to nikad ne sumnjam, da će umrijeti za mene, uvijek, ako to treba. Da ga ne krivim, da se ne ljutim, da mu oprostim. I već kad je i on čuo taj zvižduk, njegovo “volim te” preraslo je u – znaš da te volim? molim te reci mi da znaš da te volim! Znaš li? Klimnula sam glavom, i plakala, kopnila. On me je poljubio, dugo, duboko, strastveno, cijelu me upio u sebe, pomirisao me, ponovio mi da me voli još nekoliko puta i onda me pustio.

Ušla sam u voz, sjela pored prozora, stavila ruku na staklo i plakala gledajući ga. Kad je voz krenuo, on je odmah otišao prema izlazu. Sve dok ta stanica nije postala tačka u daljini, gledala sam na ono mjesto gdje me posljednji put poljubio. Bio je 1. oktobar 2018.

Ne sjećam se kako sam došla do Brisela.

Mama je otputovala kući tri dana poslije, zabrinuta za mene i za moje zdravlje, za moju psihu, za moje odluke koje su uslijedile.

Ja sam nakon toga dobila upalu pluća, bila suspendovana sa posla i tri mjeseca svaki dan plakala. U donjoj ladici u mojoj sobi čuvala sam pidžamu koju sam nosila dok sam spavala s njim. Ponekad bih je izvukla i samo mirisala jer sam bila uvjerena da miriše na njega. I plakala bez prestanka.

Jedne prilike mi je cimerka kupila narandžasto-crvene ruže, da me obraduje, da me podigne jer ih je često viđala u stanu. Srce mi se slomilo kad sam ih vidjela jedan dan kad sam došla s posla i kad je rekla da su od nje. Nije znala da mi je on slao te ruže. Čim uvehnu, nove bi stizale.

Tek je 1. januara to sve prestalo. Za Novu godinu sam bila kod svoje šefice, gledali smo vatromet sa njene terase i na sebi sam imala crnu haljinu koju sam kupila u Norveškoj i koju sam samo jednom obukla kad sam izašla s njim u nekad davnom izgubljenom sjećanju na neki naš dejt. Za doručkom na novogodišnji dan šefica mi je rekla – ako ne prestaneš sa tim sranjem da dolaziš u školu nespremna, nesretna, nenašminkana, i uplakana, otpustit ću te. Imaš 7 dana do početka nastave, razmisli.

Taj dan smo šetale parkom Genval sa njenim sinom Samuelom i sjalo je sunce. Nisam plakala.

Sve u ovom članku je istinito. Raskid jedne ljubavi.

Sjećam se kasnije jednog komentara kako moji postovi na ovom blogu o njemu su bezlični, da ga nisam voljela. Voljela sam ga, al sam se vazda plašila kraja.

Evo dolje ispod jedan post sav napisan njemu i kod njega prije povratka u Brisel i prije nego mi je rekao da sam teška i kad sam mu ja pogledala telefon:

• Od Dreamerette, Irene i Kisele, jedno sam iskrena kao Selina. • Kulerica blogera od 2008. • Obitavam u Svemiru, sa Jupitera. •

7 comments on “Pričaj mi da me umire na čas, tvoje ruke i tvoj glas

  1. Meni je ovo tako tužno. Ti nikad ne pišeš bezlične stvari, mene uvijek ostaviš u baš onom mood-u u koji se provlači kroz tekst. Tako lijepo opisuješ da se nekad osjećam kao da sam prolazila kroz sve to sa tobom.
    Nadam se da je sve prošlo.

  2. Kako bezlicno, zeno? Ja se u pola ovih stvari pronalazim i nabolja mi je terapija bila upravo pisanje.

    • Ja sam dosta postova o njemu obrisala, spremila ih u neki dokument kojeg se više ni ne sjećam gdje je. Bilo je nekih daleko više ljubavnijih, intimnijih, al kad sam gledala blog nekad u tom periodu, bilo mi je teško da to bude tu pa sam maknula. Ta osoba koja je čitala poslije, nije vidjela te postove koje sam obrisala, vidjela je samo ove koji su ostali.

      Meni je blog prestao biti terapija baš tad, u tom periodu jer ništa nisam mogla. Bila sam paralizovana, nijema, ništa mi nije padalo na pamet da pišem o sebi, o mojim emocijama. Potpuno sam bila u šoku jako dugo. Sjećam se trenutka kad sam prvi put napisala pjesmu nakon tog raskida da sam i tad plakala, da sam bila ponosna na sebe, da ona nije o njemu i da još uvijek osjećam stvari.

      • Brisala sam i ja postove i cesto mi bude zao sto sam to radila cisto da usporedim koliko sam toga svarila a sta jos ne mogu nikako da pojmim i da razumijem.

        Lijepo je ipak kad mozes da se konacno odmaknes od te ‘stare’ sebe, da vidis kroz sta si prosla i sta si prezivjela i da si konacno dobro.

        Nemam nikoga i Norveskoj ali ako bude trebalo da mlatimo, zovem nekoga iz Svedske 😁

  3. Ako nekog treba nekad ići tući u Trondheim, samo javi 💪🏼

  4. Ako nekog treba nekad ići tući u Trondheim, samo javi 💪🏼 (2) Sredim ja mafiju stranaca iz Osla da ga polome 👹

Leave a Reply