blog

To quit or not to quit that is the question.

Ovaj tekst je samo bijeg od onog što sam sinoć pisala, dokolica... posljednji radni dan u sedmici koji ne iziskuje puno posla. Ni moje mentalno stanje nije bajno, a toliko puta mi je rečeno da moram da nastavim da se borim, pa trenutno sebi dajem oduška nerazmišljanjem o tome. Do četiri danas, jer onda mi radno vrijeme je gotovo i mogu se posvetiti svojim toksičnim mislima. -

Kad sam bila mala gledala sam film o Nadiji Comăneci i o njenoj borbi sa pritiskom kojem su izloženi sportisti. Obzirom da je cijeli film rađen po stvarnim događajima, za mene je Nadia idealan primjer koji bi mogli uzeti kao paralelu šta se dešava sa Simone Biles.

Nadia je još od malena trenirala za ono što je kasnije postala – Olimpijka sa rekordima koji još uvijek nisu nadmašeni, ali ono što bi nazvali drugom stranom medalje je bilo strašnije. Pritisak i to što tada nisu nazivali kako danas nazivaju svim imenima za bilo koje mentalne poteškoće, njoj su najviše škodile. Nakon prve Olimpijade ’76.godine, udebljala se, pokušala počiniti samobistvo i prolazila kroz sigurno dosta traumatična iskustva koja su mogla da je slome kao sportistkinju kakva je bila i dalje to održala svojim daljim nastupima.

Eh tu dolazi taj tvist – Nadia je pala kao sportiskinja i podbacila održati skor koji je ranije imala. Međutim, ubrzo nakon toga, na takmičenjima koji su došli dvije i četiri godine poslije, uspjela je zadržati djelić stare slave, iako je njen uspjeh poprilično doveden pod znak pitanja zbog toga što je prošla kroz velike stresove, pritisak, promjene težine i mentalne probleme. Ali, ona je uspjela! ona nije odustala! Kako čitam njene dalje izjave, nakon što su je napustili njeni treneri i ostali u Americi, a o njoj se brinula Rumunija kao o javnoj svojini, njen život kao sportiskinje je samo stradao, da je na kraju odlučila da odustane od sporta i postane obična – Nadia Comăneci. Iako nikad neće biti obična obzirom na standarde koje je postavila. Dakle i njeno kasnije odustajanje ranih 80ih je došlo više prisilno zato što nije imala adekvatne trenere i tretman od komunističke Rumunije koji joj nije dozvoljavao da se kreće. Da nije bilo toga svega, sigurna sam da bi Nadia postigla još velikih stvari jer je tek bila u svojim ranim dvadesetima.

Tu dolazi momenat o kojem bi mogli diskutovati besciljno na obje strane i za i protiv. Iako sam izrazito protiv toga da se dječije vrijeme iskorištava u kojekakve aktivnosti kojih djeca u najranijem periodu nisu ni svjesna, vremenom se to isplati i od ljudi napravi sposobne i disciplinovane individue. S druge strane, jako je teško početi se baviti sportom u kasnijem uzrastu jer bi to iziskivalo daleko više napora, ulaganja pa na koncu i burnouta. Ako bi kao tinejdžer počeo da se baviš gimnastikom, trebale bi godine da se usavršiš, dok bi vršnjaci već bili uhodani i tada već uveliko na takmičenjima koja bi im osigurala imena u sportu sve sa prefiksima “najmlađi” i slično. Iako to vodi da se u dvadesetima i tridesetima povuku sa sportske scene, ostavljajući im živote prazne jer su se u tom ranom periodu posvetili samo i jedino treniranju i zapostavljanju socijalnog života ili prakticiranju i vježbanju nekih drugih vještina koje bi kasnije nakon povlačenja bile korisne. S druge strane, fizionomija je takva da smo u ranijem uzrastu podobniji i pogodniji za bavljenje sportom, jer tijelo slabi i troši se, gubi se snaga i energija pa već u kasnim dvadesetima i u tridesetima se stvari sve više mijenjaju i idu na gore da treniranje postaje daleko teže nego kao koju deceniju prije.

Dakle jedno mora da strada. Neminovno je.

U slučaju sa Simone, isto kao i u slučaju Nadije sam podijeljenog mišljenja. Apsolutno sam za to da je mentalno zdravlje bitno i da se moramo brinuti najprije o dobrobiti nas samih pa tek onda o ljudima koji mogu imati od nas koristi ili koji o nama ovise. Mada, odustajanjem se ne postaje Nadia Comăneci.

Da je odustao Muhamed Ali ne bi imali jednog Muhameda Alija. Da li bi se znalo ko je Bruce Lee da nije trenirao toliko koliko jeste da postane Bruce Lee?

Zbog ličnih preferenci prema istome, spomenut ću još jednog sportistu – ne može se biti ni Zlatan Ibrahimović da ne treniraš da budeš Zlatan Ibrahimović koji povrh svega ima 39 godina i itekako dobru formu.

Nadia nije odustala iako je imala sve predispozicije i razloge da odustane. Sigurna sam da je ’76.godine odlučila da se ne vrati sportu više nikada, da bi to bilo sasvim okej, već je postigla rekorde i ne bi morala da se dokazuje. To je normalno. Nju bi zamijenila neka druga tinejdžerka i život bi nastavio dalje. To je ono što trebamo shvatiti – bez obzira koliko divni i uspješni bili u životu, ako bi pali, došao bi neko da nas zamijeni.

Čitala sam twitter, čitala i ig, i gledala po tiktoku i čitala te neke novinske članke i – iskreno – malo sam razočrana koliko ljudi podržavaju odustajanje. Spomenula sam gore već da mi je mišljenje podijeljeno. Mislim da nam je u prirodi da se borimo. U prirodi uopšteno, postoji samo jedan alfa mužijak i jedna alfa ženka. Odustajanjem umiremo.

Obzirom da sve u životu poredim i mjerim po sebi, mislim da sam postala svjesna koliko smo mi psihički rastrgani i koliko slojevite mentalne probleme imamo i opet kao nacija nismo odustali.

Možda je nezahvalno pričati o tome, ali često rat u Bosni poredim sa onim što se dešava u Palestini. Retorikama i revolucijama, osvješćivanju medija i protestima, ne poduzimanjem ničega konkretnog kao što je uzmi pušku i brani se, ne vodi ničemu osim ratu i razaranju i mrcvarenju koje traje decenijama. Bosanska armija je odbranila svoju zemlju po svaku cijenu i iako mi i dalje nemamo mnogo šta što normalne države imaju, barem nemamo više ratno stanje, ubijanja i razaranja kroz koje prolaze Palestinci. Političko pitanje Palestine, bez obzira koliko ono užasno bilo, i užasno je to već reći, ali ono više nikome nije prioritet. Nažalost. Smatram da se palestinska zemlja odbranila na samim počecima rata, stvari bi danas bile drugačije. Dakle, bit je u tom nepopuštanju i neodustajanju. Iako sam poprilično pojednostavila stvari ovdje, mislim da je poenta ista. Nije lahko bilo Palestini ’40ih, al je sigurno daleko gore danas. Ni nama nije bilo lahko, imali smo embargo na oružje, imali smo glad, imali smo zatvorene granice za kretanje, oduzete medije koji bi svijetu pokazali šta se dešava i opstali. Meni se nekad čini da Palestinci više vremena provedu online osvještavajući svijet o tome kako im je nego u borbi.

Zaista je teško živjeti u svijetu kakav trenutno jeste. Stalno smo izloženi nekim standardima po socijalnim mrežama koji nekada nisu ni realni. Pristupačnost nečijim životima je nekad jeziva, i dato je kao opcija nekome ko je srastao sa kaučom i ko nema privatnog života osim da je online da komentariše Olimpijku i tako joj utiče na mentalno zdravlje. Količina zlobe online je užasna, ogledalo nas samih kao vrste kakvi smo. I razumijem bombardovanja i poteškoće, al onda s druge strane – zašto promovišeš da si iznad drugih? napadi panike, depresija i bilo kakvi mentalni problemi ne dolaze preko noći. Sigurna sam da problem sa Simone nije od jučer, da je neko stanje koje je već postojalo. U tom trenutku ne treba biti toliko sujetan i toliko željan pobjede po svaku cijenu. Mogla je odsutati kad je za to imala vremena, prije Olimpijade i tako dati priliku da neko drugi umjesto nje ode na istu, neko ko sigurna sam radi jednako puno kao i ona i ko bi mogao postati neka nova Simone, jer – imajte na pameti ono gore što sam rekla – zamjenjivi smo, uvijek ima bolje. Na tviteru sam pronašla i zlata vrijedan podatak – 1968.godine na Olimpijadi, maratonac iz Tanzanije Akhwari je stigao na cilj posljednji, nakon pada i teške povrede noge. Kada su ga upitali zašto nije odustao, on je odgovorio “Nije me moja država poslala 5000milja daleko da započnem trku, poslala me je da završim.” Zašto nije prepusitla svoje mjesto nekome ko bi mogao da to sve podnese? Za rad karijere i onoga “učestvovala je na Olimpijadi i osvojila — bronzu.” Mogla je odsjediti ovu, posvetiti se poboljšanju svog mentalnog zdravlja, ispričati se komitetima i reći da ne želi da zakine svoju državu i opet bi bila heroina. Mogla je za četiri godine terapijama i vježbanjem da se izbori sa svim nedaćama i da se vrati i opet dobije rečenicu o učešću na Olimpijadi.

Toliko je ljudi i primjera, samo da se zarovimo svi mi i da guglamo, koji nemaju ništa u životu pa se svaki dan bore. Mentalna stanja djeteta koje danas nema nijedan normalan obrok je daleko gore od toga što ne može neka Olimpijka da se okrene nekoliko puta u zraku jer nije dovoljno trenirala i jer je čitala zlobne komentare po socijalnim mrežama.

Ni Nick Vujičić nije odustao od života a nema ni ruke ni noge.

Koliko je doktora u protekloj pandemiji odustajalo od porodica jer su znali da svojim znanjima i vještinama su potrebni naciji i ne mogu priuštiti da podbace.

Koliko je nas koji smo prošli rat i vjerujte da nismo svjesni koliko snage imamo svaki dan što možemo da imamo normalne živote i da se smijemo i radimo i privređujemo. I opet ne odustajemo. Jer vjerujte – rat je teži oblik narušavanja mentalnog zdravlja od komentara na socijalnim mrežama koje dobrovoljno biramo i na kojima dobrovoljno ostajemo.

Smatram i kao edukator i možda kao tipičan primjerak milenijalca da generacije djece koje stasaju u odrasle ljude sad suočeni su sa toliko problema i nedostataka da ovim trendom, planeta neće imati alfe više, već samo prosječne bete kojima će biti normalno i okej da budu bete jer – neće mene niko ni na šta tjerati, mhm. Smatram i da nove generacije previše vremena troše na to da svemu daju etiketu, za svačija se prava bore – što je i okej, davati glas onima koji su diskriminirani – ali previše pričaju i jako malo rade. Minimum. Prosječan primjerak Gen Z osobe u ofisu pravi selfije, slika kako mu kafa izgleda, brine o feng šuiju, svjetlosti, o tome da li ih je neko mrko pogledao i tako ugrozio njihovo prisustvo toliko da padaju u nesvjest i ne mogu da rade, sve sa dijeljenjem toga na dramatičan način po socijalnim mrežama tražeći podršku i samim time budu izloženi i osudama i zlobnim komentarima. Smatram da ne radimo ništa da se ovaj trend promijeni već dajemo samo sve više prostora za plejadu ovakvih dešavanja, i ne radimo na učvršćivanjima karaktera kod mladih, gube se moralne vrijednosti, gubi se etika, gubi se potreba za borbom jer – okej je ne biti okej i okej je da se ne boriš.

Na kraju, smatram i da je Simone Biles još jedna privilegovana medijska ličnost koja u životu ima sve i ništa je ne žulja pa sebi može da priušti da odustane. I sve slavne ličnosti koje joj daju podršku isto tako.

Fokus je na nama običnima, koji ne odustajemo, koji ne možemo priuštiti odustajanje i koji imamo djecu i ljude oko nas od kojih ne možemo dobiti odustajanje a koje će masovno da se počne da dešava ako ovakav narativ prisutan u svijetu nastavi.

• Od Dreamerette, Irene i Kisele, jedno sam iskrena kao Selina. • Kulerica blogera od 2008. • Obitavam u Svemiru, sa Jupitera. •

31 comments on “To quit or not to quit that is the question.

  1. Za mene odustajanje i ne postoji. Ako odustaješ, znači da si nešto radio da bi došao do određenog cilja, a ne mislim da je život ganjanje ciljeva. Život je da se živi.
    Naravno, ne može se porediti odustajanje od života, preživljevanje rata npr. i odustajanje od nekog takmičenja.
    Jednostavno (ako izuzmemo preživljavanje) mislim da život ne treba biti borba. Bar ne nama u ovom dobu. Ako neko voli da se bavi nekim sportom, njemu to i nije borba, neodustajanje, njemu je to prirodno. Muhamed Ali nije postao Muhamed Ali, on jeste bio Muhamed Ali. Njemu bi borba bila da ne bude to što je bio.

    Ne znači da se djeca neće sama početi baviti bilo čim, u ranom dobu, ako ih roditelji ne usmjere na to. Roditelji su uglavnom fokusirani na poslove/karijere i sl. iz njihove prošlosti/sadašnjosti, a djeca su budućnost. Možda izmisle nešto super, što nikad nije postojalo 🙂
    Možda nove generacije postanu alfe na nekim novim poljima 🙂 To imamo u sebi, neće nestati. Možda su i naši preci mislili da nećemo biti borci, jer ne kosimo travu na sto stepeni, ne moramo učiti da kuhamo, jer sve možemo kupiti… ali mi ipak radimo vrijedno na drugim poljima.

  2. Nađa Komaneči u profesionalnom sportu (ja konkretno mogu govoriti samo za sportsku gimnastiku jer sam bila u reprezentaciji BiH) je tipičan primjer velikog odricanja i posvećenosti gdje svaki dan imaš režim brojanja kalorija, upoređivanje s ostalim takmičarkama, izloženost tijela koje postaje javna stvar, a ne privatna stvar itd… Ako pogledaš bilo koju biografiju najuspješnijeg sportiste, tipa Karli Peterson ili njene najljuče oponentice, naići ćeš na isti obrazac (anoreksija, bulimija, gubitak mjesečnice, iskrivljenja percepcija slika vlastitog tijela koje su česte k’o dobar dan…)., a da ne spominjem listu banovanih vježbi (hvala Bogu pa je humani aspekt zdravog razuma cenzurirao neke nasmrt opasne egzibicije) gdje je svaka treća gimnastičarka završavala na morfiju usljed hroničnih fizičkih bolova nakon prestanka karijere (a to je još bolja varijanta od povreda kičme koje su ostavljale privremeni ili trajni invaliditet…), neurološke smetnje nakon povreda glave koje su neizbježne itd…Čovjek pobijedi sebe onda kad se samoprihvati i sam postavi standard onoga kakav se može samoprihvatiti u vlastitoj koži i dobro se osjećati u njoj bez obzira na to kako to drugi doživljavali i onda kada samovrednovanje ne zavisi od vrednovanja drugih tamo u nekom poretku na tabeli.

  3. najljuće*, aman (sic!) 😁

  4. Potvrđujem Rarinu priču. Andreja, moja drugarica sa baleta, ušla je u baletske vode nakon što je već poprilično “ugazila” u ritmičku gimnastiku. Spoj to dvoje, a oboje zasebno ostavlja posljedice po kičmeni stub – tzv. profesionalnu deformaciju, izazvalo je da već sa 25 godina više nije mogla igrati. Gipsanu mider joj je preporučen za svakodnevno nošenje još tada.

    S druge strane, prirodno sam za NE odustajanju. Ipak, to ne znači da guslaš istu stvar cijeli život. Čovjek se može istražiti i ostvaritu u toliko mnogo profesionalnih i hobi aspekata, mimo ostalih ravni. Rara baš i nije za ovaj horizontalni razvoj (imale smo podužu diskusiju o tome), ali ja jesam, jer sam baš zbog takvog pristupa uživala i uživam u baš svakoj profesiji i djelatnosti kojom sam se bavila/bavim u smislu materijalnog izvora za život. O hobijima da ne pričam.
    Jednostavno se ne treba držati uvijek istog, to je moja topla preporuka svima.

  5. Hahahhaa, pala si mi Vasionko na pamet i ovo je stvarno jedan od izuzetaka gdje jesam za horizontalni razvoj baš iz razloga kojeg navodiš, a za to mi je diiiiivan primjer Kejtlin Ohaši (svojevremena konkurencija Simon Bajls koju Selina spominje u postu), iako je na bolniji način naučila tu lekciju pa je gimnastiku podredila sebi, a ne svoju kompletnu ličnost gimnastici, nakon i fizičkog ali i mentalnog i duševnog sazrijevanja. Mislim bi da gimnastika trebala biti disciplina koja nije sama sebi cilj jer je previše fatalnih rizika koje sa sobom nosi (ovaj je problem prepoznat u savremenoj gimnastici i ona se nastoji humanizirati što je više moguće, pa postoje i univerzitetski klubovi koji imaju skroz drukčije kriterije bodovanja, iako to, možda, znači da više nikada nikada nećemo imati priliku da gledamo novu Nađiju sa svim desetkama, ali ćemo barem smanjiti stopu upropaštenih mladih života)…. i da gimnastika (a tu je negdje i balet po težini, ako ne i teži, s tim da se ne radi o sportu već umjestnosti) koje bi trebale biti samo jedne od disciplina u svrhu holističkog razvoja kojima se jačaju ljudski kapaciteti, umjesto da se oni trajno onesposobe. Pa ako se tu pokaže talenat sa svim potrebnim predispozicijama, onda ga dalje usmjeravati i specijalizirati ili za profesionalni sport ili u vrhunsku umjetnost. I tek tada se uključuje rad na tome: samodisciplina, uporni i dugi treninzi, kontinuitet i radna navika… (da, ne odustaje se, sasvim se slažem), ali kao i u spomenutom dijalogu s Vasionkom, ne forsiraju se limiti po svaku cijenu kod onih koji nemaju te predispozicije jer kasnije dolazi do ogromnih i fizičkih i psihičkih negativnih posljedica (postoji primjer i za ove bolesne ambicije forsiranja, ali je nespotrski da ga imenujem, iako je općepoznat u svijetu sportske gimnastike). Zato je na trenerima, roditeljima i svim odlučujućim autoritetima da prepoznaju najboljeg i njega dalje podstiču, a za ostatak je sasvim u redu da se time bave za svoju dušu, razvijuaju “horizontalno” i da se to radi amaterski.

  6. Da me iko išta pita, odabrala bih niz ozbiljnih sportova, uključujući balet kao umjetnost, i uvela veoma ozbiljno, profesionalno, kao obavezu djeci. Od kada znam za moje školovanje, u školi sam bila od 08:00 do 20:00 (i to kada nije bilo predstava ili generalnih proba). Balet je takav, šest dana u sedmici je radno; od svoje pete godine nisam imala slobodnu subotu za vrijeme školovanja. Ti, Raro, znaš o čemu govorim – fokus, koncentracija, izdržljivost, strpljenje, upornost, disciplina, sve se to snažno razvija u čovjeku koji je u profesionalnom sportu (bar da se obučava za to po standardima profesionalnog sporta) ili umjetnosti pokreta. Naravno, jedan mali dio djece bi i nastavio tim putem; ja nisam nastavila jer sam paralelno, redovno, završila gimnaziju i imala sam jako veliku želju da studiram. To sam i uradila nakon specijalizacije koreografije u Kijevu. Kasnije me moj balet dalje školovao, odnosno osiguravao mi novac za studije i za pomoć roditeljima.

    Danas, koji god da posao radim, sve je, više-manje smiješno i nezahtjevno. Sve ide sa takvom lakoćom. Ništa nije tako teško kao balet; prava borba sa sobom, posebno ta repetitivnost kada ti isti pokret, kao obaveznu vježbu, izvodiš i u pripremnom razredu sa pet i pred premijeru gdje si glavni solista, uvijek i iznova sve počinje sa tim pokretom i nema zagrijavanja bez baš tih nekoliko istih pokreta i vježbi. I tako decenijama.

    Da naša djeca imaju ovakvo postavljeno obavezno školovanje, bilo bi mnogo manje muke i tokom odrastanja i tokom uklapanja u svijet odraslih. Bilo bi mnogo manje psiholoških ispada. Naravno, ovo sve podrazumijeva vojsku sjajnih mentora i pedagoga, stroge ali znalce, da ne bi došlo do dječijeg pregorijevanja. Ja sam imala veliku privilegiju da prođem takvim ljudima “kroz ruke”.

  7. Opet sistemski ignoriras predispozicije jer nisu sva djeca naklonjena tome; nekome više leži šah, nekome stoni tenis i te se individualne razlike trebaju poštovati. Zašto sam navela primjer Kejtlin? Jer je ona primjer da se vrhunski rezultat može postići vježbom i to ide u prilog tvom stajalištu, ali se postavlja pitanje po koju cijenu i je li ona previsoka za jedan aplauz, odobravanje i osjećaj postignuća (od toga da nije visoka ni metar zbog čega je trpila ružne nadimke i neprestano mučila svoje tijelo do toga da je morala dvostruko više trenirati da bi stigla svoje kolegice pa je, u jednom nezrelom periodu života, dospjela i do porno-industrije kako bi sebi dokazala da je lijepa itd…), a ako mene pitaš, to je previsoka cijena koja ne može opravdati kako se sve postiže upornim trudom i radom. Poboljšati nešto – da, po svaku cijenu forsirati sopstvene prirodno predisponirane granice – ne. Sa mnom je bilo sasvim drugačije: mene su roditelji upisali na gimnastiku jer su i sami nekad bili gimnastičari, ali bez forsiranja – uglavnom s ciljem razvoja motorike, da imam svoju obavezu i hobi itd… tako da ni meni nije jasno kako sam uspjela dogurati do reprezentacije s takvim nonšalantim stavom gdje je gimnastika bila samo dopuna životu, ne njegov smisao (valjda su me zato i mašile gorespomenute bolesti koje su uglavnom sve takmičarke imale, izuzev par preloma). Međutim, dan kad sam shvatila da nisam za taj poziv jeste trenerova rečenica da onaj ko želi nastaviti tim putem, gimnastila mu mora biti preča od svega, znači SVEGA i to je psihologija sportskog ili bilo kojeg uspjeha, da si ti samo jedno obično sredstvo u funkciji postizanja uspjeha i tu je prelomna tačka: ukoliko si s tim ok, onda nema odustajanja, ukoliko nisi, ja nisam bila, onda je odustajanje jedina razumna opcija jer izvrsnost koja iziskuje žrtvovanje ne može biti polovično, ona zahtijeva kompletnog čovjeka da bi se postavljao novi standard ili, u najmanju ruku, održavao prethodno pstavljeni rekord.

    I da se vratim sad na amaterizam koji je sasvim dovoljan za horizontalni razvoj jer u nekim godinama, zahvaljujući sportu, po difoltu imaš veći prag tolerancije na bol, izdržljiviji si fizički i bez teretane, znaš da nema rezultata bez napornog rada u bilo kojoj oblasti, pa ti ne pada na pamet da posežeš za nekim instant-rješenjima, znaš da čak ni nabildano tijelo steroidima i rad na određenoj mišićnoj grupi nikad ne može parirati zdravoj ishrani i hiljadu puta, što bi ti rekla, ponovljenoj vježbi koja se mehanizira i koju tijelo samo instinkstivno izvodi po difoltu jer je to smisao treninga da, čak i kad tijelo nije u formi, u stanju opasnosti može da izvede neki pokret spontano… da, koristi su višestruke, ako se pravilno odredi njihova svrha i procijeni vlastiti domet. I konačno da se vratim u kontekst posta: treba znati kada treba i odustati jer svako uspjeh definira sam za sebe, a nekad je uspjeh u tome da poslušamo i svoj unutrašnji glas, umjesto dokazivanja drugima vlastite vrijednosti (ima tako dirljivih i predivnih sportskih spotova snimljenih upravo u svrhu populariziranja kategorije moralnih pobjednika kada su takmičari odustajali od cilja da bi pomogli drugom takmičaru i obrnuto: kada je bilo jasno da neće osvojiti medalju i tada se obično i odustaje, ali su oni nastavljali s takmičenjem i izvodili neke od najljepših vježbi i mimo svih propisa, dobijali bodove, za nešto što nije tehnička težina vježbe već nešto što je gotovo nemoguće definirati.)

    I tako… lijepa olimpijska tema za rargovor 😊

    • Slažem se sa rečenim i dijelim mišljenje čak i sa time da je disciplina potrebna od najranijeg perioda da bi život te djece išao u pravom smjeru. Skoro sam vidjela jednu izjavu sada već odrasle osobe – parafraziram: dok su ostala djeca u djetinjstvu išla na razne treninge i vannastavne aktivnosti, moji roditelji su mi dopuštali da budem dijete i uživam u djetinjstvu. Zato sad kao odrasla osoba nemam razvijene vještine niti discipline dok su svi oni pronašli se ono što vole čak i mimo stvari koje su radili kao djeca jer su barem shvatili da to ne žele.
      Zar to ne sumira cijeli smisao i potrebu za sportom ili bilo kojim hobijem ili razvijanjem vještina kod djece i tinejdžera?

  8. Sve si rekla što bih i ja rekla, sa tonom da postoje razmimoilaženja u mišljenjima, a ne postoje.

    Ovo je garant za to o čemu ti govoriš, a to podrazumijeva ozbiljnu i ukorijenjenu tradiciju: “Naravno, ovo sve podrazumijeva vojsku sjajnih mentora i pedagoga, stroge ali znalce, da ne bi došlo do dječijeg pregorijevanja. Ja sam imala veliku privilegiju da prođem takvim ljudima ‘kroz ruke’.”
    Vježbanje sporta, bilo kojeg, u skladu sa profesionalnim standardima do neke 18 godine života ili, eto, umjetnosti pokreta, daje tako mnogo koristi u psihofizičkom razvoju. To znaš jako dobro. Prema tome, zašto to izbjegavati? Znam zašto, veoma je skupo!
    Generalni cilj je razvoj, pojedinačni izvrsnost, jer je izvrsnost uvijek rijetka.

  9. Dopuna oko primjera sa Kejtlin. Upravo te sport vježban po profesionalnim standardima izbrusi da znaš, kasnije, u gotovo svim prilikama, vrednovati SVOJ cilj, da si SAM SEBI standard. Jer, veoma rano naučiš kako hendlati neuspjeh ili, još gore, ono “nedovoljno dobro” bez obzira na objektivno više ili mnogo više uloženog truda.
    Ako tu lekciju preživiš, pripremljen si na gotovo sve, osim zaista teških stanja kao što su teška bolest, teška invalidnost ili gubitak djeteta.
    Za djecu koja nisu u stanju biti uključena u ovakav obavezan program iz raznih razloga, psihofizičkih, postoji muzika i druge umjetnosti, tehnika, tehnologija..

    • Apsolutno podržavam navedeno. Disciplinovanim radom da li u sportu ili nečemu drugom što iziskuje jednako puno truda i ulaganja zaista oblikuje osobu za mnogo šta u životu teško što će da dođe.

  10. I još nešto, posmatraš razvoj isuviše transferzalno; šta je sa longitudinalnim pristupom? Gdje je sada Kejtlin, uživa li?😊http://www.google.com/amp/s/www.b92.net/sport/pojedinacni/gimnastika.php%3fyyyy=2019&mm=01&dd=17&nav_id=1494440&version=amp
    Najbolje su lekcije teške lekcije, pa i velike greške, grijehovi ako hoćeš. To je resurs iskustva, najdragocjeniji pored resursa učenja.

    Mislim da jednostavno malo isuviše držiš fokus na izvrsnosti. Izvrsnost je jako rijetka. Ok. je biti i deseti ili stoti, jer uvijek ima dalje, nešto potpuno novo, gdje ponovo budeš deseti ili stoti. Ali, kada, na kraju, sabereš tu kolekciju, a bilo ti je sve vrijeme veoma uzbudljivo, onda, onda si jedinstven, jer znaš tako puno i tako si puno to puno naučio na svojoj koži😊

  11. Upisali me na klavir, naucila note, cijeli mjesec se držala lekcija, onda počela komponovati svoje uz svesrdnu dramu najskupljeg tada profesora u gradu. U neka doba ugledala gitaru, i tu naucila note, skontala ne mogu svirat za raju tako, odustala, počela učiti akorde na opste zaprepaštenje nastavnice. Ispostavilo se u neka doba da brzo trčim, pitali me hoću li da trčim kros za školu. Prvo rekla da neću, onda mi objasnili da ne moram u školu, nego na pripreme. Varala na pripremama, završila prva kros. Upisali me na atletiku, meni bilo mrsko ići. Nisu me ni ispisivali, izbacilo me samo. Iz istih razloga sam trenirala odbojku, kao školska ekipa, pripreme, jebo matematiku. Išla mi je svakako sama od sebe. U neka doba utripovala da znam da pjevam. Mislim, užas, grozno, al nedam se ubijedit u suprotno. Ispostavilo se imam milion tonaliteta u glasu dok pričam, usput znam da kreštim i vrištim. Sa 12 godina me zaposlilo, zaradila 100 maraka, potrosila na sladolede u mahali. Narednih 100 maraka u istu svrhu otišlo. I narednih… Neki prvi pubertet, tukli se po ulici, neka moda bila, dos’o neki lik, kaže hoćeš li na Tekvando kad se već fajtaš. Najbezbolniji sport kojeg sam se dograbila, skroz te uvuku u ono mekano, hodaš ko pingvin, kad padneš vise ko tuljan. U par godina do onog prvog crnog pojasa dograbila, otisla u Split, polomila me neka djevojčica. Tu završila priču o fajtu. Toj djevojčici respekt i sad se družimo! Sad je trener! Meni se mali prst rascijepio po pola, pa sad na snimku ko da ih imam 2, plus skočni zglob prilično mlohav… za čije babe zdravlja?

    Sad su mi 33 godine i manje vise mi je isto sa odlukama. Dolaze i odlaze. Prihvatam, odbijam i odustajem. Samo se pitam do kada će mi se moći ovako…

    I ne, samo da niko ne slijedi moj primjer, jer je zapravo grozan kad ovako sastavim 🙈

  12. Dobro Romanoff, da si razvila sistematičnost i dsciplinu – nisi, ali priznaj da si uživala😊 Onda se negdje razvije dalje i dobro ukorijeni onaj dječiji fol – znatiželja, hajde da probam, a to toliko, sa mnogo kolorita, utiče na pozitivnu perspektivu i percepciju u nošenju sa događajima, koji dolaze i prolaze.
    Tvoja priča je, na prvu, priča o odustajanju, ali je, nadalje, to ustvari priča o neodustajanju od svoga, autentičnog fola u odnosu prema životu. Kao da gledam školski primjer odnosa prema razvoju djeteta koji je propagirao Žan Žak Ruso. Sjajan čovjek!

  13. Dobro je djeci oko mene. Kaže mala L (sestricina) da hoće gitaru. Kupila joj gitaru, odvela je da uči svirati gitaru. Završile u školi stripa… obje! Ja odustala naravno, ona nastavila. Imale smo win win situaciju. Ona je imala problem sa čitanjem i pisanjem, al od kako je stripa vise nema. Ja sam shvatila da ipak pomalo znam crtati, iako sam cijeli život bila ubijedjena da ne znam nimalo…

    • 😀 okej je biti i kao Romanoff dokle god uživaš. Sigurna sam da si naučila nešto iz svega toga, da nije bilo vrijeme protraćeno uzalud. Lijepo je znati dosta od tihstvari i svoju raznovrsnost.

  14. Odličan tekst.
    Vezano za zadnji pasus, ja sam ipak za neku zlatnu sredinu, niti je dobro da su svi alfa ili beta, niti da se bete tjeraju da budu alfe i obrnuto. Svijet je balans i iako se smatram milenijalcem, ne bih tako priprostila gen Z. Nije ok biti Beta ako si alfa. Ali jeste ok da se ne tjeraš na neke stvari koje ne želiš. Postoje djeca koja u ranoj dobi pokažu i želju i afinitet za sportom, muzikom ili nekim drugim hobijem i to naravno uvijek treba omogućiti i “tjerati” do neke granice normalnosti psihe djeteta (a šta je normalno), a postoje ona i koje to jednostavno ne zanima, a imali su roditelje koji su ih tjerali na suprotno u želji da svoje neke ambicije ostvare preko svoje djece. Imam stotine takvih primjera u okolini gdje su djeca, odnosno već odrasli ljudi, isfrustrirani, u nemogućnosti da završe fakultet koji nisu htjeli, fokusiraju se na hobi koji ne vole, itd. I sve zato što to smatraju normalnim i tako su naučeni. Odoh ja u drugu temu skroz, ali mislim da razumiješ šta sam htjela reći.

    • Možda ja svoje gledam na gen z samo iz ugla profesora koji je isuviše subjektivno posmatrao tu djecu u učionici posljednjih 10godina. Kako koja generacija, sve ste osjetljiviji. Možda je to dobra stvar jer emocionalna inteligencija i iskazivanje stavova naglas treba biti normativ a ne živjeti u nekim usiljenim uslovima i šutjeti. Samo, nekad mi se čini da gen z puno priča o svačijim pravima, a od najboljih stvari koje sam ikad i sama primjenila kao ljudsko biće – da imam sva prava svijeta, ali isto tako imam i obaveze i nekad nije uredu da se 80% pažnje usmjerava o raspravama o pravima, a samo 20% se naglašavaju obaveze.

      I bete su okej, samo ponekad je frustrirajuće što većinom roditelji, profesori, odgajači na djecu gledaju kao najbolje, najuspješnije, kings n queens, i da postvljaju te visoke ljestvice jer svijet tako očekuje ili oni tako očekuju i onda djeca podbace. Uzmi samo u obzir koliko novopečene mame vole da se hvale kad im dijete propuže prije drugih beba, ne znam čemu to?

      Ja se sjećam kako sam rasla i moji roditelji su imali par sa kojima su bili najbolji prijatelji čak i prije nego što smo došle na svijet njihova kćerka i ja. Potom je kako smo nas dvije rasle, vršnjakinje, rasla i neka netrpeljivost među nama zato što je njen otac volio da ispituje mog oca kakve su mi ocjene, što mome ocu nikad nije bilo bitno. Jedne prilike sjećam se u srednjoj školi, čak je tražio i knjižicu da vidi da li imam sve petice. Moj otac je odbio zato što mu se nije sviđao način na koji to sve traži, jer je uticalo i na njihovo prijateljstvo. Kasnije je moj otac iskoristio momenat pa kad sam završila fakultet u roku i prije nje i odmah dobila posao, on ga je upitao gdje je index da vidi ocjene, naravno samo iz nekog zeza na prošle dane. Meni lično to se nikad nije sviđalo a i lično sam se osjećala da me se tjera da se takmičim sa djevojčicom koja mi je bila drugarica i od koje sam se polaskom u srednju školu morala udaljiti jer je to uticalo loše na nas dvije gdje je i ona voljela da ispituje kakve su mi ocjene obzirom da nismo bile u razredu.

      Samim time da nemamo možda nekad tih ljestvica, zdravije bi odrastali. Mada nekad znam misliti i suprotno i da je to potrebno da bi uspostavili ciljeve za djecu i testirali koliko daleko mogu da odu u svome razvoju. 🙂

  15. Da ne ostane nedorečeno, Kejtlin sam navela kao pozitivan primjer jer je ona prekinula karijeru onda kada je pritisak bio prevelik, ispoštovši svoju buntovnu fazu nakon koje se sasvim zrelo i samosvjesno vratila sportu onda kad je nadrasla dokazivanje drugima i kada joj je sasvim svejedno bilo kako je ko doživljava. I u tome i leži njena pobjeda, iako je većina pamti po prvim mjestima. Ja je pamtim po jednom intervjuu u kojem je bila sretna zbog toga što je pobijedila samu sebe, a ostalo je došlo kao prirodna posljedica, ne kao forsirani cilj.

    Zato mi je prelijepo Romanoffovo iskustvo koje ju je oblikovalo na način na koji ju je oblilovalo, eto to se vidi čak i u njenom pisanju, koje je uvijek živahno, neopterećeno, lišeno dokazivanja, poletno i gotovo dječije, a to nema veze s godinama, jer ako je suditi po mom iskustvu, takva će inšallah ostati i sa 60, 70 godina. Djeca opterećena roditeljskim ambicijama i frustracijama u svemu vide takmičenje, usporedbu, nesposobna su da daju kompliment i da se iskreno za njega zahvale, ustremljeni su na vlastiti cilj i kako diskreditovati i omalovažiti drugog, u svemu vide potencijalnu prijetnju i ugrožavanje vlastite pozicije jer su gotovo fanatično ustrijemljeni na uspjeh i odustajanje nije opcija. Nekad mi se dešavalo, da nakon analizirane vježbe Olimpijaca, analiziram i facijane ekspresije takmičarki kada jedna drugoj čestitaju pobjede: nekima, kao što je K. Ohaši, vidio se srdačan osmijeh od uha do uha, a nekim su se samo usta osmjehivale, dok bore oko očiju ni da mrdnu, tako da – preduga je lista koju sport čovjeka nauči 🙃

    • Mislim i da je, umnogome, do ugla gledanja. Zašto bi ikome bilo važno kako mu se neko osmjehuje, iskreno ili neiskreno, ako ima svoj standard, ako se takmiči sam sa sobom, ako sam sebi postavlja izazove?
      To je efemerno, ma koliko da je prisutno. To je sasvim besmislen teret.

      • Znam da se ljudima isključivo fokusiranim na cilj ne može desiti da steknu prijateljstvo jer u svakom potencijalnom takmičaru vide konkurenciju, ali eto, nekima koji su stekli prijateljstva za cijeli život, bio je važniji nečiji osmijeh od medalje, a i njihov vlastiti, a bilo je, ruku na srce i Nastia Luikin koje su razne Johnson Shawn smatrale prijateljima dok su ove, kako kažu, bile malo ljubomorne i zavidne, ali nema veze, jer su razne Shawn bile uvijek merhametli i iznova pružale ruku prijateljstva. A neke su i dopingovale svoje kolegice jer kod njih neuspjeh nije bio opcija. I tako…. Hoću da kažem, u sportu je osmijeh mnogo važan 😁

        • Pa, ne znam, sada je do interpretacije. Govorim izbliza o ovome, iz svoga bogatog iskustva baš u ovoj sferi, kao i ti (to znam).
          Kada bih vidjela vrhunsku izvedbu, ma ko da je izveo i ma kakvi odnosi da sa tom osobom toj vrhunskoj izvedbi prethode, opčinila bi me izvedba, apsolutno bi bilo nebitno ko je izveo. Fokus je na djelu, izvođenju, a ne na izvođaču – igraču. Onda to ne bi bio samo osmijeh, nego i suze. Vrhunska umjetnost je bolna u svojoj ljepoti. Ponekad ne bih ni prišla, tako uplakana, da čestitam, to je efemerno također, ta pojedinačna uloga mene-posmatrača, jer cijela je scena iza kulisa i cijelo je gledalište osjetilo isto, to diše i titra.
          Osmjehe ili ne upućene meni nisam ni primjećivala, koncentracija na izvedbu i adrenalin nisu izlazile iz organizma tako brzo nakon izvedbe da bih imala prostora u sebi da to automatski i neposredno zapažam. No, znala bih uvijek, neposredno nakon izvedbe, da li sam sa istom zadovoljna ili ne. Tu ne bi pomogli ni komentari mog baletskog pedagoga ni mojih drugarica, čak i kada bi u vezi sa efektnošću, ali nepreciznošću i umjetničkom nedovršenošću nekog pokreta bile u pravu.
          Kažem, ne znam; da smo moje drugarice i ja toliko snage gubile na to analiziranje, teško da bi tu ostalo puno od jako zahtjevne umjetnosti.

          • Kad smo već kod ovoga, a radi detaljnog opisa kako se situacija zna namjestiti tako da se pažnja potpuno skrene sa glavnih junaka u ovoj priči, jer istina, istina ima toliko nijansi..
            Jedne smo prilike izvodile predstavu sa gostujućim solističkim parom – Rusima. Ruski orkestar će, također, izvoditi premijeru. Mi smo za naše generalne probe imali svoj orkestar, uvježbavali smo sa njim, a njihovi će solisti sa njihovim orkestrom doći neposredno pred pretpremijernu generalnu probu. Međutim, rečeno nam je da je njihov orkestar umoran, da i pretpremijernu probu odigramo sa našim orkestrom, a da će solisti, samo u kostimu i u mekanim patikama, proći kroz predstavu, čisto da osjete scenu i da prostorno obilježe pozicije.

            Uglavnom, bila je riječ o tročinki, predstavi u tri čina; tri sata i 45 minuta bez pauze za gledalište. Izvođenje njihovog orkestra je bilo tako predivno, tako očaravajuće (nikad to neću zaboraviti) da se više uopšte nije znalo da li mi svi igramo i gledamo balet ili prosto, jednostavno, slušamo Čajkovskog😊 Dirigent je izvođen na bis (to se u baletu rijetko dešava), svi mi na sceni smo plakali i pljeskali orkestru; nekoliko smo puta tražli da se dignu sa mjesta i poklone dok, na koncu, direktor našeg baleta nije ušao u prostor za orkestar i počeo ih izvoditi na scenu, ispred svih nas – solista i ansambla. Bilo je to nešto predivno🥰

          • Stvar je u nijansama, nekad si davno dobro primijetila, niti se zalažem za nešto, niti sam osobito proiv nečeg: naprosto primjećujem stvari i to je sve, čak mi nije ni osobito stalo da budem u pravu, jednostavno me zanima zakonitost neke pojave, njene uzroci i posljedice. U ovom slučaju bih npr. odvojila umjetnika od njegove umjetnosti, ali se onda postavlja pitanje zašto to nije uvijek tako dosljedno primijenjeno i zbog čega npr. kada smo razgovarali o književnoj umjetnosti nismo ovako rezonovali već nam je najednom neetičnost spornog nobelovca bila važnija od njegove knjige i zašto smo tada moralni komas uzeli kao definiciju vrijednosti u odnosu na njegovu književnu “izvedbu”. Da li je to jer ovdje djelo nije vrijedno divljenja zbog autorove ličnosti ili u baletu i sportu važe druge zakonitosti. Dakako ovo je retoričko pitanje i ne očekujem odgovor. I, kao i obično, interesantan mi razgovor s tobom.

          • Jako mi je drago što si podijelila jedan insert iz svog baletskog života zato što su takvi uspjesi emocionalno “živi” kao pozitivna iskustva i mogu se jako lijepo pretočiti u riječi i njima “zaraziti” onaj koji čita – mene je ovo raznježilo, dirnulo i ganulo i to je uspjeh, ogroman jer je i sam proces dolaska do njega bio valjan. A nema uspjeha u bilo kakvom obliku bez valjanog procesa i valjane motivacije, a u tvom ispričanom primjeru oboje je bilo izvrsno, ❤

    • U svakom od pobrojanog isto! Jedno dijete ambicioznih roditelja! Jedno dijete ambiciozno samo od sebe! I mi ostali… Nekad izgubiš, nekad dobiješ… nekad si zlato, nekad bronza, nekad zadnji… nekad diskvalifikovan, jer si se iskradao usred noći iz hotelske sobe, pa se prskao u bazenu sa sutrašnjim najljućim protivnikom, a osiguranje te za uho vratilo do sobe 😀
      Putovali nekim rasklimanim busom. Ja imala gitaru i znala akorde 😛 Svirala, svi pjevali, osim tih par namćora. Upoznavala raju. S nekima se “tukla”, pa poslije ljetovali zajedno i družili se. Nekad su nam sudije krali bodove, jer je neko drugi imao štelu. Jednom sam u danu pobijedila i to jedno ambicioznih roditelja i to jedno ambiciozno samo od sebe. Joooj, jesu me mrzili. Došla kući, pohvalila se mami, ona kaže: “a što ih nisi pustila, vidiš da im znači”…. eeebote, vazda naka merhametli bila. Nisam bolja ni mogla ispast.

  16. Alexis Sablone – ima 35 ili 36 godina i po profesiji je arhitekta, magistrirala na američkom MIT-u. Stipendiju dobila zahvaljujući skejtu, što nije mala stvar, jer prvo što niko nije skejt shvatao ozbiljno, a drugo što skejt i žensko nije išlo zajedno (u Americi možeš dobit’ stipendiju ako si dobar sportista, ali ono natprosječan). To se sve dešavalo prije manje od 10 godina. Ove je godine u USA Olympic timu – skejtbord! Pored onih trinaestogodišnjih djevojčica, poprilično nakaradno. Jel bitno? Nije. Nije došla da pobijedi, već da bude u prvoj ekipi koja je skejtala na Olimpijadi i plus žena koja je skejtala na Olimpijadi. Ona nije ni došla da pobijedi! Došla je da kaže nešto drugo…
    E to je snaga!

  17. “Nekad izgubiš, nekad dobiješ… nekad si zlato, nekad bronza, nekad zadnji… nekad diskvalifikovan” – da, ovo je svačija priča, čak i kada je izvrsnost u pitanju. Jer, “čovjek snije, a Bog određuje”. Želim da svi ovo, sva djeca, svi mi, što brže naučimo (ako već nismo) i prihvatimo. U suprotnom se dešava patnja. Što je najgore, besmislena patnja. Da bar ima smisla, pa hajde, proistekla bi iz nje neka vrijednost…

  18. Nisam ja za to. Zagovaram da se držimo univerzalnih vrijednosti😊

Leave a Reply