blog

Bio je januar peti i ubila sam sebe.

Plakala sam večeras. I sinoć, i noć prije, sigurno i noć prije. Večeras sam plakala tako silno da mi je glas napukao i evo već neko vrijeme pokušavam da progovorim, al ne ide.

Plakala sam radi spoznaje kako nekome ko meni znači koliko Mjesec znači Zemlji ja ne značim ništa.

Razdire mi sve u grudima lijepo kad shvatim kako je ta osoba spremna tako lahko se istresti na mene i izreći mi stvari koje sigurna sam nijednom drugom ženskom insanu ne bi rekla. Zašto onda meni? Zamisli samo koliko sam ja jedna velika nula u njegovoj glavi kad je on spreman sve to meni reći.

Ja sam upitala zašto ima kontakt sa nekim ko je prema meni bio loš, i to je bilo povod za istresanje. Mislila sam, tako naivno, ako me voliš barem malo, nećeš pričati sa tim ljudima jer valjda ti je stalo do mene, makar zato.

Al ne, zauzvrat sam dobila nazive da sam šejtan-osoba i da namjerno provociram, da namjerno radim abuse. Eto tako.. ja zlostavljam ljude, znate. Zlostavljam ih pitanjem punih boli i straha – zašto pričaš s tobom osobom?

Plakala sam i tako čeznula za nekim zagrljajem. Njegovim. U tom trenutku samo njegovim.

Tako su mi teško na grudi padale uspomene kad sam mu sjedila u krilu nekog marta u pluskvamperfektu i kako mi je ljubio kosu.

Nekad se skupim sama u sebe kad me ovako povrijede neki komentari, i gledam na svijet kao kroz prozor kuće u koju sam se sakrila. Sve što se dešava van mene nekad mi je strano i daleko jer ne želim previše da se investiram u odnose s ljudima. Nekad se pred njima smijem i odškrinem vratnice na dvorištu te kuće i njihovi osmijesi hrle, hrane me, miju me, prijaju mi.

Al na kraju dana, opet sam sama u toj kući, s mačkom koja je naučena da mi ne sjedi u krilu već pored mene, koja me gleda kao svetosti. I tako šutim. Sati prolaze, slušam kako voda teče u duvaru iznad kreveta, kako se smiju, igraju, trče, kako svi ti životi bujaju u paru, u troje, u četvero. Kao i njegov.

I znate njemu je teško, veliko breme on nosi. Kao čovjeka koji je odgovoran za tako puno života. Njemu se život dešava. I on to nekad teško podnosi.

Al, nekad me izluđuje, baš kao malo dijete postanem – sva bol svijeta se dešava njemu, drugima je svaki dan kao na moru. Možda ja gledam na sve to isuviše subjektivno jer – ja spavam sama svaku noć, sama jedem, sama sebi kuham, sama se o sebi brinem. Kad dođem s posla, ne dočeka me obrok, već si ga moram napraviti bez obzira koliko sam umorna i neraspoložena. Naravno da mogu si hranu naručiti, al arapska kuhinja i koliko god ono npr pisalo mediteransko, internacionalno, kakvo god -dođe ipak meso sa nekim arapskim šmekom. Arapskog mogu u arapskoj hrani, al piletinu bih ipak kao kod mame da pojedem. A takvu piletinu moram ipak sebi sama da napravim.

Lutam ovim temama. Misli mi skaču i upozoravaju me da je 11:32 i da trebam spavati.

Eto tako izluđuje me, kao što počeh, to što on posmatra moj život isuviše simplificirano. Znate po njemu mene ništa ne boli. Izluđuje me kad kažem koliko mi nedostaju roditelji i koliko se brinem za njih tamo, a on odgovori na to pa šta, jer on ima kuću punu naroda. Nekoga ko ga ljubi, ko s njime priča, ko s njime jede, ko je tu. Njegov. Ja nemam.

Ja moram čekati da mi se smiluju da provedu sa mnom vremena i tako mi ozare dan, srce i dušu. On dobija zagrljaj svaki dan, ja se duše mi i srca mi ne sjećam kada me je posljednji put neko zagrlio, poljubio mi kosu, čuvao me i bez riječi mi svojim prisustvom govorio kako nisam sama.

Plakala sam i osjećam se kao da sam posljednja osoba na planeti. Sama.

U jednom trenutku očaja sam ga zamolila da me zagrli i između jecaja zadržavala sam dah i osluškivala zvuk lifta i zvona na tuđim vratima jer sam očekivala da me dođe zagrliti. Tako u tim trenucima kad se ne desi ništa, shvatim koliko je srce sposobno da se nada uvijek i iznova, bez obzira što ta pustinja poslije neispunjenog tako duboko razara svaku ćeliju tog jadnog organa što pumpa krv.

Hiljadu mi je misli prolazilo glavom sa upitnicima na kraju svake – zašto ne može biti nježan prema meni? zašto me gleda kao svoga neprijatelja? zašto šta god ja kažem on vidi kao napad i povod za svađu? Većinu vremena mu se obratim sa tugom u srcu očekujući emociju ili sa sarkastičnim opaskama kad sam ljubomorna, al nikad ne ujedam. Samo postavljam pitanja koja ne iziskuju odgovore već baš onako sikte od ljubomore. Kao – jel to opet pričate blago meni.

I hiljadu mi puta padne na pamet – kako to da ja pomislim na to kako to utiče na druge ljudi ono što kažem, a da li se on ikad zamisli – da li plače kad joj kažem sve ovo? Nikad mi nisu suze bile način da doprem do nekoga, meni suze dođu kad ne mogu više do daha da dođem od boli, kad ne mogu da sastavim nijednu misao koja bi bila smislena, kad me boli u grudima pa osjećam da ako pustim glas u jecaju da će ta bol da izađe iz mene. Ja plačem zbog sebe, nikako da bih uticala na muškarca.

Samo eto – pitam se kako mu nikad nije palo na pamet da stavi kočnice na sve te stvari koje mi kaže, da nekad pomisli o tome kakav je njen dan, jel joj danas neko arapsko muško reklo nešto što ju je postidjelo, koliko je danas radila, jel umorna, jel spavala fino, jel jela, jel plakala. Zašto je plakala? šta bih mogao uraditi da ne plače?

kad ju je posljednji put neko zagrlio? Kad sam je posljednji put ja zagrlio?

Voljela bih nekome biti posebna, veća od svih drugih žena, jedina ona prava pa da se o meni brine kao o nježnom ljiljanu ispod posljednjeg planinskog snijega u proljeće, pazeći da ga išta slomije i da bdije nad njim brinući se jel mi noga utrnula od sjedenja, kamoli od većih stvari kojima život šiba.

Voljela bih prestati biti slon, životinja, šejtan, ta aždaha koja može sve podnijeti. Ne mogu. Rasipam se.

Bio je januar, peti, i ubila sam sebe. Svaki put kad plačem bojim se da će taj pakao da se nastavi.

• Od Dreamerette, Irene i Kisele, jedno sam iskrena kao Selina. • Kulerica blogera od 2008. • Obitavam u Svemiru, sa Jupitera. •

18 comments on “Bio je januar peti i ubila sam sebe.

  1. Vjeruj, ponovo, i sve će biti ok. Vjeruj svima, Bog će odraditi ostalo.
    Neće ići drugačije i neće ići polovično.

  2. Znam.
    Ali ovo ti ja govorim, a ustvari ponavljaš sama sebi ti. Ja sam samo slučajni “alat”.

  3. unapalabra

    Nadam se da ti je barem malo lakše duši sada nakon što si ovo napisala. Uvijek olakšam dušu kada podijelim sa nekim to što me tišti. I poslije najgorih noći svane jutro.
    Sabura.

  4. Drzi se. Reka bi ti nesto pametnije, al neman sta. Izdrzi dok ta bol ne popusti. I sve te ljude koji te ne postuju i koji nisu fer prema tebi udalji od sebe, ako mozes.

  5. Zvučiš kao da si u tridesetim. Meni su te najmrže bile, tegobne i pune nekih lekcija…
    Proći će..

  6. Slažem se s Vrtlogom, trebaju ti ljudi čija je realnost jednaka tvojoj.

    • Trebam pustiti ljude koji me ne vole. Easier said than done. Sve ste u pravu, samo je to teško.

      • Možda te sprečava da ih pustiš to što te oni vole na “svoj način” pa onda preispituješ sebe tražiš li previše. Jok to, nas ispunjava kada smo voljeni na “naš način” što bi undine rekla. Ostalo je dobro za učenje i samopaćenje pa dokle izdržiš 😅

        • Baš to. Nekad razmišljam da možda ne gledamo na ljubav na isti način. S druge strane ne želim da me vole na svoj način ako to vrijeđa moje emocije ili kad vidim da druge ljude voli na način na koji želim mene da voli. Znači sposoban je, samo to ne osjeća prema meni.

  7. Puno ljudi ne zna da voli ili voli, ali ne zna posvetiti dovoljno pažnje, bliskosti, ljubavi, zbog nekih svojih unutarnjih “trauma” i traumica… Ovdje ne pravdam nikog, niti takve razarajuće riječi izgovorene, makar bile u ljutnji, previše su…

    Kada ti se nešto ovakvo događa, ili bilo što, trebaš se zapitati zbog čega se to tebi događa, što ti iz toga trebaš naučiti…

    Druga stvar je što on treba da shvati da je pogriješio, pretjerano reagirao, ako shvati i ivine se, onda tu ima još prostora za komunikaciju, a ovako teško.

  8. Želim da ti brzo prođe težak period. I da, kako se i meni dešavaju slične stvari, sebe sam samu ubijedila da uslijed nekih stvari iz djetinjstva moja podsvijest traži nedostupnu ljubav. Ruku na srce, imala sam priliku da me nekolicina bezuvjetno voli, ali sam uvijek bježala od istih jer “nije TO TO”, “ne izaziva mi isti osjećaj u duši” itd. Pokušaj ući u suštinu sebe i uvidjeti šta te tjera da svaki put biraš jednako nedostupne ljude (ako je isti problem u podsvijesti). AKo nađeš, suštinu problema, naći ćeš i rješenje. A nemoguće da na svijetu ne postoji taj koji će te voljeti bezuslovno.

    • Mislim da uvijek biram isti patter muškaraca, tih emotivno nedostupnih ili onih koji nisu na istom nivou emocija kao ja. Loša je stvar što to utiče na moju percepciju ljubavi i što počinjem da sumnjam u istu, zatvarajući se sve više prema bilo kome ko bi da dopre do mene.

      I nažalost – dosta ponavljam ovu riječ – nisam osjetila bezuslovnu ljubav nijednom u svom životu, tj da me tako neko volio, nije.

  9. Mogu samo da ti kazem da ono sto ti silno zelis i sto ti zaista treba nekad nisu uvijek iste stvari ili ljudi.

    Kad se dobro isplaces, sto jednom sigurno hoces, dosadice ti da opravdavas ljude samo zato sto si ti odlucila da su tako visoko na tvojoj listi prioriteta iz tebi poznatih razloga a svakako da nisu tamo dospjeli svojim zaslugama vec tvojom slaboscu na njih.

    Niko, bukvalno niko, kome je imalo stalo do tebe te ne pusta da places danima i bez razgovora o tome sta te toliko boli i sta ti smeta. Kad pocnes da sama postavljas pitanja i nagadjas odgovore onda si skoro sama u tom odnosu.

Leave a Reply