Da je bilo do mene, ja bih sada bila udata žena, sa barem jednim djetetom. Možda bih živjela na sjeveru Norveške, možda u Sarajevu, možda bih ostala u Tuzli ili na nekom selu brala trešnje, gajila maline i okopavala kukuruz gledajući suncokrete visoke i ponosne razbacane nemarno po polju.
Da je bilo do mene, dobila bih sve te diplome i priznanja koja sam priželjkivala. Imala bih kapu i godinu prikačenu na njoj, i certifikate ispisane na barem dva jezika od kojih nisam tečna ni na jednom. Imala bih najveći skor – jer sam uvijek takva bila, i preporuke na kojima su mi zavidjeli.
Da je bilo do mene, imala bih još uvijek puno kose na glavi, i nikad ne bih dobila ove linije oko usana i brazde ispod očiju, višak kilograma, i ove pukotine po srcu i duši, tješeći se mevlanski da treba tako da bih procvjetala. Ne treba.
Da je bilo do mene, radila bih pola radnog vremena u školi, kuhala bih čorbice, pravila svoj kuhar za nekog dječaka ili djevojčicu baš po uzoru na moju majku kako je ona gajila mene. Kupovala bih papir u svim bojama, debljinama i veličinama i ukrašavala ulazna vrata neke kuće koju bih zvala domom jer sam čvrsto vjerovala da svaki dan treba da se slavi i zasipa konfetima. I ta vrata bih obojila u crveno, žuto ili ljubičasto; ili svake tri godine u jednu od ovih boja.
Da je bilo do mene, kolači bi se jeli nedjeljom nakon ručka i pio bi se uvijek drugačiji čaj. Ubirala bih cvijeće na livadama, na koje bih vukla svoju neku družinu, na vrh brda, planine ili na drugi kraj svijeta. Vodila bih ih na karting, na plivanje, fudbal, balet, violinu, na operu i koncert benda kojeg bi svi voljeli. Možda i Zdravka Čolića jer njega svi vole. Ili bih im dala da budu djeca, svima njima, pa i sebi, i da ne moramo ništa osim da djetinjasto čekamo da prođe dan, razigran i kao na moru.
Da je bilo do mene vidjela bih već St. Petersburg, Sejšele i Toskanu. Vodili bi ljubav pod zvijezdama, u autu, na pikniku na livadi. Ko god on bio.
Da je bilo do mene nikad ne se ne bih uspavljivala plačem, tihim riječima koje sam sebi napamet ponavljala da se utješim, i ne bih navukla na sebe nijednu od boljki na duši.
Da je bilo do mene nikad ne bih vidjela kako izgleda unutrašnjost ustanove u Solini, kancelarija psihologinje u Belgiji, niti hitna pomoć u Dohi kad sam 24h podnosila bolove koje sam sebi nanijela želeći da ne bude više do mene.
Da je bilo do mene, ja bih se voljela, više nego što sam ikad ikog voljela. I dalje bih bila sunce koje obasjava sve te prostorije u koje sam ušla i u koje bih ulazila. Iritirala bih one koji su nasilu odrasli i nosila bih bijelo. Znate, ja više ne nosim bijelu odjeću jer je vidim ružnom, a nekad je moja mati za nju mislila da mi najljepše stoji.
Da je bilo do mene, moji odnosi s ljudima bi bili bolji, uvijek bi znali da ih volim, čak i kad se ljutim kad mislim da su prema meni grubi.
Da je bilo do mene, i ja bih slomila sva ta srca prva. Jer svako koje jesam slomila, bilo je to iz čiste osvete i boli. Ja nikad nisam napadala prva.
Da je bilo do mene, ne bih bila sama. Ne bih pobjegla ovako daleko i nikad u meni ne bi tinjalo ovoliko straha, koje me obasja cijelu kad neko spomene da se vratim kući.
Da je bilo do mene, ja bih bila već nečiji dom.
Ali nije. Niko neće da preuzme krivicu za pokolj nad mojim snovima, za ovu pustoš u meni i za svaki udarac.
Zar zaista mislite da sam ja htjela sve boli? Sve svoje krivice sam priznala i prišila ih uz sebe kao novu kožu, zanimljivo je da drugi nikad ni za šta nisu bili krivi.

Tužan tekst. Neću ti sjedati na muku i nije samo do tebe, ali smatram da svako igra veliku ulogu u svom životu.
Naravno. Ja sam svoje odgovornosti i priznala i prihvatila. Samo hoću reći da u tako puno situacija, ne može uvijek i samo biti do mene. Nema muke, samo dan neki takav da mi stvari prolaze kroz glavu.
Sruce ti ❤️
Ustvari, upravo je do tebe. 🙂
Odobrila sam ti prvi komentar jer sam pritiv cenzure, a ovaj drugi je suvišan. Djeluješ kao osoba koja voli konflikt jer od dva komentara, oba su “ti-rečenice”. Nit me poznaješ, niti znaš šta je pozadina ovog teksta, niti smo tu da se častimo dijagnozama. Ako si tu da diskutuješ temu, a ne odobu, možeš ostati. Ako ne, ne vidim potrebu da se izlažem diskusiji sa nepoznatom osobom. Lp
As you wish.
Ali da, i dalje stojim iza stava da jeste do tebe i da ti je potrebna psihoterapija.
Dijagnoza? Gdje sam te častila dijagnozom? Ili đisliš da samo ljudi sa dijagnozama idu psihologu/psihoterapeutu?
Godilo bi ti da stvari posložiš uz pomoć nekoga ko je dovoljno stručan i neutralan da ti daje smjernice i da prepozna patterne u tvom ponašanju, pa ćeš možda i ti prepoznati svoju skriptu pa ćeš onda vidjeti – zaista jeste do tebe.
Pritom, ne računam povremene hospitalizacije i odlaske psihologu/psihijatru kad baš prigusti, nego na dugotrajnu, konstantnu psihoterapiju sa osobom sa kojom ćeš razviti otvoren odnos, kojoj ćeš dati priliku da te upoznaje kroz vaše sesije, a ne nekoga ko će ti dati samo kratkotrajan flaster da zalijepiš na ono što te trenutno najviše boli pa te baš to slomilo.
Psihoterapija je rad na sebi, kao odlazak u teretanu. Samo što ovo prvo ima daleko bolji i kvalitetniji, vrijedniji reward system.
Zanimljivo je kako olako donosite (ovo se odnosi na mase online uopšteno) sud o nekome. Eto npr “ili misliš da samo ljudi sa dijagnozama idu psihologu/psihoterapeutu” donijela si sud da ja to mislim, a naprotiv, to nigdje nije rečeno. Šta više, u tekstu je jasno izrečeno da sam upoznata sa istima, vidi “Da je bilo do mene nikad ne bih vidjela kako izgleda unutrašnjost ustanove u Solini, kancelarija psihologinje u Belgiji.” Iako je navedeno i sad u ovom tekstu, a i u ranijim tekstovima (ne očekujem da pratiš, al da si pratila znala bi) spominjala sam odlaske psihologu već duži niz godina i upravo zahvaljujući terapijama uvidjela sam da mnogo šta u mom životu NIJE DO MENE. Uzme li se u obzir da je ovaj tekst napisan više književno i stilski uređen nego potkovan faktima, ne treba se donositi tako lahko sud da neke stvari su do mene jer to vodi opet i ponovo u začarani krug depresije gdje sam za sve krivila sebe. Kad već govorimo iskreno (opet spominjano godinama ranije na blogeru), da li je do mene to što sam bila u vezi za patološkim lažovom koji je za 5godina veze kao žigolo spolno općio sa 3 žene dnevno? po saznanju sam doživjela šok od kojeg ni sad ne vjerujem u vjernost muškaraca. Da li je do mene kada u narednoj vezi u kojoj sam bila i vjerena, lik otkaže sve jer eto – onako.. a uz to je identičnu stvar radio i prije mene; naravno te stvari saznaš poslije a provedeš godine. To nisu bile veze u kojima smo se vodali za rukice, i znali se površno; tj djelovalo je da znaš sve i da si uključen u sve. Druga veza je bila i ozbiljnija, gdje sam prihvatila njegov prošli brak i djecu, posvetila im se i dala godine, da bi eto tek tako puklo. Nakon obje veze sam samo sebe krivila i mislila – da jeste do mene. A nije, vjeruj mi da nije. Zato mi smeta tvoj komentar, jer djeluje toksično. Čak me i podsjeća na ono što su mi govorili u oba ta raskida, da je do mene. Da li je do mene što sam dok sam studirala prvih godinu dana u Belgiji i dok sam živjela kod tetke, bivala zaključavana u sobu po nekoliko sati, i omalovažavana svaki dan, a prešutiš sve te stvari jer “bolje da se ne svađamo”, pritom sam tada bila odrasla osoba od 27godina a ne balavica koja je nešto umislila sebi u glavi. Tretman kod njih je uticao na moje udaljavanje od rodbine, čak i onih koji su bili prema meni dobri. Ja sam odgojena da budem fina i da izbjegavam konflikte. Od postignuća bih izdvojila da sam itekako obrazovana osoba, 9godina rada u prosvjeti, sa masterom i sada u totalno drugoj profesiji već 2godine sam menadžer u Dohi, da sam neko ko je putovao, ko nije ograničen stegama bosanskim, da sam oduvijek i živjela i djelovala out of the box. Iza sebe imam i nagradu za poeziju i zadnjih 15godina aktivno sudjelujem u književnom polju, gdje bi se ovaj tekst konkrento mogao i svrstati jer ne sadrži činjenice. I iz svih ovih razloga, mi smeta tvoj komentar i smatram da si došla da nekome prišiješ dijagnozu samo zato što sam napisala ovako nešto i što sam u prethnodnom tekstu napisala da iz straha od konflikta sa ljudima KOJE VOLIM ne želim da kažem kad mi nešto smeta kod njih. Daleko gore stvari sam prošla, radi kojih sam išla psihologu i smatram da moje prešućivanje sad nije neki problem, samo me nekad iritira.
Posljednje, ne direktno i konkretno upućeno tebi, već više bloger naciji koja ovo čita – kad sam prvi put spomenula psihologa na ovoj platformi i odlaske istom, prozivali su me kao lošu osobu i da ne bih trebala raditi u prosvjeti radi toga. Nijednom u toku mojih terapija meni nije bio propisan nijedan lijek, antidepresiv, laksativ ili šta god. Svaki put prije angažovanja na mjesto profesorice engleskog jezika i književnosti i u Bosni i u Belgiji rađen je sistematski psiho-fizički pregled nakon čega dobijaš dozvolu za rad i smatram da ljudi na ovoj platformi nisu kvalifikovani donositi sud na osnovu par tekstova. Kao što sam naglasila u ovom tekstu “Imala bih najveći skor – jer sam uvijek takva bila” – ja sam oduvijek bila overachiever, i vrlo rado ću podijeliti svoje ocjene sa studija na Uni Tuzla i na onom iz Belgije gdje sam od univerziteta dobila tri ponude za internship samo zbog ocjena i uspjeha u studiju, da sam radila za privatnu školu u Belgiji, odradila taj staž na univerzitetu u Belgiji i radila za MBA ustanovu za podučavanje odraslih za language proficiency testove; uz sve to ću podijeliti i svoje ocjene od strane pedagoškog zavoda TK kao profesora a i one ocjene sa audita u belgijskoj školi, položen državni ispit, TEFL certifikat, kao i sve diplome i priznanja sa konferencija, workshopova, seminara i slično, a sve ovo spominjem da bih naglasila da ja svoje zvanje profesora volim, bila sam mu posvećena maximalno i nisam ništa to radila da bi mi zarada ili cv izgledali napucano, već iz čiste ljubavi i jer sam uživala radeći isto. Tako da smatram da sam u stanju prepoznati krizne trenutke kada jesam za terapije, i da takvo stanje nikad nije uticalo na moju profesionalnost i odnos prema poslu; šta više, posao mi je nekad znao biti i bijeg, što ne smatram ispravnom strategijom, ali mnogi tako rade 😀
Bilo bi fino naredni put da se ne zalijećeš sa komentarima ako nemaš sve informacije. Ja sam na ovoj platformi doživjela dosta omalovažavanja od str nepoznatih ljudi, gdje su znali pisati postove mržnje ili komentare na tuđim blogovima jer kod mene nisu mogli, pa iz tog razloga – opet neki psihološki momenat – ne volim koementare koji su u vezi mene bez da me iko od vas zna dalje od teksta, koji može a i ne mora biti apsolutna istina.
Oh draga Selina, nismo se razumjele očito. 🙂
Žao mi je što je došlo do nesporazuma.
Čuvaj se, ne daj da te puno boli, a i ono što te boli ne daj da te učini ogorčenom, ili ne daj Bože zlom. Boljet će te još više.
I ponekad odaberi da te ne boli i ne slama, i budi ponosna sama na sebe, nemoj čekati da ti neko kaže da se ponosi tobom.
A ovo ostalo, za što ti hoću reći da jeste sve do tebe, nisam kompetentna da ti kažem i kako.
Možda se nisi udala zato što, iako tvoji partneri jesu krivci što se nije to ostvarilo, jer su govna npr ispali, ali jesi li se ikad zapitala zašto biraš takve? Što se baš, od toliko muškaraca koji te žele, ti odlučiš za neko govno? Možda ni ne želiš da se udaš, a možda te strah da ćeš biti povrijeđena ako se udaš pa to izbjegavaš samosabotirajući se?
Ovo ne tvrdim da je tako, kažem da je moguće. I baš zato kažem i predlažem psihoterapiju. Meni je lično dala novu perspektivu i ona je onakva kakvom sam je tebi iznijela. Da je sve do mene.
Ako si ti već taj dio obavila, i zaključila na kraju procesa, da zaista nije do tebe i da je bilo do tebe, bilo bi drugačije, onda ti se ja najiskrenije izvinjavam.
Ono što znam, kad sam se već dokačila udaje i partnera, da zaokružim, to je da si ti jedna zaista prirodno privlačna djevojka. Mnogi ljudi jednostavno odašilju nekom energijom, iako to ne volim tako zvati, koja nije uvijek pozitivna, a neki ljudi odašilju neku magnetičnu energiju. Kao da umjesto aure imaju blago magnetsko polje, I ti si jedna od tih ljudi. Tako da zaista ne vjerujem da nisi mogla privući nekog ko bi bio dobar partner i sa kojim bi se stvari ostvarile onako kako ti želiš. Sigurna sam naprotiv, da je takvih bilo kroz tvoj život i da ih nisi odabrala.
I am truly sorry.
Stay well.
Ja san trenutno u prelošoj situaciji. Ali mislin da je do mene. Niko mi nije kriv što san razvija probleme koje iman. A moga bi krivit brojne ljude. Toliko za mene, a za tebe, ne znam, možda neko drugi ti i jest neshto skrivija, ali i ti imash odgovornost za svoje odluke. Da nishta od sad možesh odlučit da ćesh radit drukčije. P.S. Ovo “sh” je pishem jer mi slovo sh nekad radi a nekad ne radi.
Ja imam problem trenutno što ne želim da se suočim sa roditeljima i da razgovaram o nekim stvarima, pa sam radi toga opet otišla negdje, ovaj put i dalje nego prije. Problematično je što nemam želju za dolaskom kući i što ne želim da se upuštam u veze opet jer sam se dva puta opekla. To trebam tretirati, ali to nikako ne znači da je do mene sve ono što sam ja mislila u tekstu. Npr često se priča o mojim godinama i kako sam trebala biti udata do sad; da je do mene bila bih, jer ja to i želim, ali moje veze sa pogrešnim ljudima su nažalost završile onako kako ja nisam željela. Zbog rečenog, željela bih da se ogradim od komentarisanja o braku – hoću reći, ne želim da me ti ili bilo ko drugi tješi kako ću se udati kada za to dođe vrijeme i da ne obraćam pažnju šta ljudi govore; ja znam šta radim i imam i sama stav prema tome, a ovo spomenuh čisto da bih objasnila jedan dio iz teksta – onaj sa početka – tj da je do mene bila bih udata, al pošto nije, tu sam gdje jesam. Nadam se da razumiješ.
To što ti imaš problema, čitam, već ideš psihijatru na osnovu čega zaključujem da imaš neki veći problem koji mora biti tretiran od strane doktora psihijatrije a ne samo psihologa i ne sviđa mi se kad pišeš da terapija ne radi pa bih upitala zbog čega? jel ideš psihijatru kao lik iz serije Seks i grad ili zato što ti to treba i svjestan si da ti treba? meni se čini da nisi svjestan i da ti treba pomoć prvo da shvatiš zašto ideš psihijatru pa tek onda te počne liječiti 🙂
Shto se tiče tvojih problema, razumin. Nije lako se suočit s očekivanjima roditelja i teshko je ako te roditelji ne shvaćaju. Za veze, ne znam, to je do tebe shta ćesh i kako ćesh postupit. Znam da ne virujesh da će se nać iko da te voli… Ja se nadan da ćesh se razuvjerit… Ali nek bude onako kako je najbolje za tebe. 🙂
Shto se mene tiče, psihijatar mi ne pomaže jer mi ne djeluju tablete. Tako da praktički džaba iđen kod njega, ali eto. Jer psihijatar ti samo propisuje tablete i kontrolishe dozu, a ne radi s tobom ko psiholog. Shto se moje motivacije tiče, ona tu nije bitna, jer tablete bi tribale djelovat shta god ja mislija i kakav god stav zauzeja. Ali ne djeluju. A psihoterapija je već druga priča, tu ima efekta, ali sporo i poprilično labavo djeluje. Hvala shto se interesujesh i izvini na ovom “sh” tipka mi ne radi na laptopu. 🙂
Ja ovdje prepoznajem nešto: a to je da si, od nečeg što nije dobro, pokušala da napraviš nešto što jeste dobro, i za mene je to kreativna psihoterapija. Zapravo, ne ideš psihoterapeutu da on rješava problem već ga sama procesuiraš. Sad, koliko je to učinkovito, jedino ti znaš. Kriviti sebe ili druge po meni ne vodi rješenju problema, hoću reć’, najmanje je bitno do koga je. Radiš najviše što možeš u datom trenutku i to je to.
Odgovor za distopiju, iako me ništa nije ni pitala: osvještavanje uzroka problema nema nikakve veze s imenovanjem krivca. A “psihijatrija” može biti i stanje u glavi, ne samo fizičko mjesto: a kao neko ko je bio i na Psihijatriji hospitaliziran, mogu ti reći i ovo: vidjela tu ljude i koji nemaju “psihijatriju
Draga Rara, puno cijenim tvoj komentar ne samo zato što se poznajemo malo bolje i više i mimo ove platforme, već i zato što je najprije objektivan i što prepoznaješ neke instance u istom koje su krucijalne za posmatranje ove situacije/teksta na konstruktivan način. Uzme li se u obzir kakve sam samokritične tekstove znala pisati, vjeruj mi da sam ja ponosna na ovaj današnji iz razloga što sam shvatila nakon godina krivice nad sobom samom, da ja nisam kriva, da nije do mene mnogo šta bilo. Ja ne krivim druge ljude per se, da upirem prstom u njih ili da sam kivna, sve je to do njih i na njihovoj duši, ja samo znam da NIJE DO MENE.
I sa odg za distopiju se slažem, naročito iz drugog dijela tvog komentara da treba da se razlikuje ton kojim pišem jer samo na osnovu toga komentari mogu biti više konstrukivni i od pomoći. Sasvim su suvišni na jednom ovakvom tekstu jer nisam spominjala fakte.
Thank you for pointing it out 🙂 :*
omakao mi se enter: (…) u glavi, a van psihijatrije vidjela ljude kojima bi tu i fizički bilo mjesto. Psihotrapija služi za poboljšanje kvaliteta života, a sad na koji je način neko vodi, to je stvar ličnog izbora i afiniteta isto kao što imaš pretilih ljudi u teretani s totalno nefunkionalnim tijelom a i onih koji nisu nikad kročili u teretanu, ali sami na ovaj ili onaj način žive tako da nema potrebe da ih neko drugi disciplinira. Nekad nije zgoreg rszlikovati lirsko ja / naratora od autora postova.
nekad jednostavno nije jednostavan put da neko postane najbolja verzija sebe. svi izazovi i sva iskusenja su samo za to tu.
nekad , sto je on tezi, to dalje i vise vodi, sve od zemlje pa do zvijezda
zelim ti da ga sto bezbolnije i mirnije prodjes 🙂