Dreams

If I ever wear a gown …

… for the Feast in the Grass

Ponekad te sanjam kako mi dolaziš nepozvan, noseći proljeće u rukama i svu svoju ljubav u srcu. Nekad si poput dvorskih luda sa hiljadama zvijezda žongliraš iznad moje glave čekajući da mi sunce poraste u očima. Na momente mi šapućeš najslađe emocije ikad izrečene jednom ženskom biću. Najčešće si to samo ti, spuštenih ruku niz tijelo, kao poražen, sklanjaš se u mene kao u tranše, dezerter svih svojih ratova, kao Gorčin, željan smrti samo u ljubavi.

Tako bih silno voljela par materijalnih stvari – haljinu suncokret žutu, obučenu na nago tijelo i bosih nogu u pijesku u decembru i tortu sa svijećom za rođendan. Voljela bih svoj sopstveni dom, uknjižen kod notara, suda i države na moje ime. Voljela bih tvoje srce zamotano u celofan iz granapa, sa mašnom koju si skinuo sa neke tuđe haljine i tvoj parfem na mome stolu za šminkanje.

Voljela bih da imam tek toliko da učinim par lica sretnim, sebe mirnu, tebe zauvijek na prstima za moje poljupce i ako ikad obučem haljinu boje ponoćnog neba sa kristalima koji imitiraju zvijezde, za neku Gozbu u travi na kojoj bi jeli sendviče, slušali instrumental neke djetinje pjesme gdje bi stala pred svu tu svjetinju i upisala svoje ime pored nekog tuđeg kojem bih obećala zemaljsku vjernost, ljubav i odanost, da patiš u najdaljem dijelu sebe, koreći se sa “to sam mogao biti ja”.

Ponekad zamišljam kako kuckaju cipele niz sokak, kao mehtere koji hrle kroz mene osvajajući mi srce bez ijedne ispaljene strijele, metka ili u ljubavi pogleda. I sebe zaljubljenu, prepuštenu, opustošenu od svih drugih osjećanja, napokon sretnu što je ta dova da ne ostanem suha uslišena. I slušam kako mi ispod kože šapću glasovi sve moje nerođene djece koja čekaju svoj red da dođu na ovaj svijet, voljena i nikla iz ljubavi. Ponekad mu zamišljam lice i pitam se da li ima bore od smijanja, da li me je sanjao i da li je težio svemu što sam ja. I pitam se kakve su mu oči te kojima gleda svoj dan upravo sad dok ne zna da sam ja ta i da je on moj “taj”. Kakvi su mu dodiri usana, prstiju i pogleda? da li ću treperiti? Hoću li ga voljeti više nego ikog prije? Više nego tebe kad si me spašavao od mene same?

Tako bih silno voljela otići s njim na kafu a da on ne zna ko sam ja, da mu sutradan to tek postane jasno, a ja sa otkrivenom tajnom i sa svim alarmima koji bi zvonili u meni glasno – ding ding ding! it’s him! – i da ga posmatram takvog u neznanju da će da strada kao posljednji ratnik boreći se za prevlast nad mojim srcem koje bih mu dala cijelog samo zato što je teška samoća. A i zato što sam i predugo već čekala.

Voljela bih da osjetim tek toliko kako je spavati u postelji u kojoj pripadaš, iz koje se niko ne iskrada da ide u neki svoj sopstveni dan. Da pripadam. Voljela bih voljeti nekoga kome ću ja biti jedina žena na svijetu sa kojom bi poredio druge sve i uvijek sa ponosom u srcu govorio koliko su ostale ništavne pored mene, tvoje. Njegove.

Jer to sve druge već imaju. Ja to nisam nikad imala. Nisam nikad bila the One. Nikome. Zašto je puno kad to tražim?

Ako ikad budem nosila haljinu boje ponoćnog neba obasjanu u hiljade kristala poput zvjezdanog neba bez Mjesečine, za neku Gozbu u travi, voljela bih da za mene treperi kao da me gleda kao onaj prvi put kad je postao svjestan da sam ja “ta”. Njegova.

• Od Dreamerette, Irene i Kisele, jedno sam iskrena kao Selina. • Kulerica blogera od 2008. • Obitavam u Svemiru, sa Jupitera. •

2 comments on “If I ever wear a gown …

  1. Obično sta tražiš to i nadjes! No sikiriki!

Leave a Reply