Iz zbirke “Abeceda”

Slovo D

Dođe mi nekad da se odselim
U sazvježđe u kojem je uvijek decembar
I gdje košave viju bez prestanka
možda na tom zraku bih mogla da ostavim
sve emocije koje bih ti dala
a da se ne pokvare od dugog stajanja
bez odgovora
i dođe mi da nekad se ukrcam
na jedan od onih trans-sibirskih vozova
sa kartom u jednom smjeru
i da me proglase nestalom
da o meni pišu novine
da sam u ekspediciji zatrpana u lavinu
tražeći tvoje srce zakopano pod Himalaje

A nekad su, kažu, i u tebi bujala
Grupa tropskih ostrva
Cvrčala, tutnjala, gorila i izgarala
A sad je cijela jedna pustinja od leda

Dođe mi nekad da te zagrlim
Jer osjetim da u tebi pucaju ledenjaci
Od pomjeranja tektonskih ploča
Kad putuju jedna od druge
Ili se zbijaju još bliže
I lome se kao praskavi glasovi
Kad sa tim krnjavim akcentom
Sričeš zaboravljene priče
O tome kako su u tebi talsali
Svako od slova abecede
Sričući neko ime koje si sakrio u srce
U led, pod Himalaje.