Nekategorisano

TimeTravel: Past

Kada bih samo mogla da te pretvorim u priču, čitale bi te usne neke bake svojim unucima pored kamina u zimsku noć dok vani lepršaju sitne pahulje snijega. Baka bi mirisala na med i čaj od mente, umotana u debeli vuneni šal pleten njenim vještim rukama kad je bila djevojka. Boje šala bi se pretvarale iz poput krvi tamne crvene u noć tamnu crnu, i nestajale bi u naborima ispod njenih laktova, držeći na krilu knjigu nazvanu tvojim imenom. Kožne korice knjige bojene u tamnu kraljevsku plavu, sa velikim zlatnim slovom A duboko utisnutnim u kožu knjige, bile su samo okvir posve požutjelim stranicama, bez linija i pasusa, sa lijepim vitkim rukopisom koji slavi tvoje postojanje. Unuci bi slušali priču o tebi pozorno i bez usiljene zainteresovanosti, nikad zapitkujući šta će sljedeće da se zgodi jer bi nježni glas starice uvijek čitao odgovore na pitanja koja su se stvarala u njihovim mladim glavama, na šta su se oni čudili kako to da knjiga pogađa njhove misli.

Priča o tebi bi tekla sasvim neusiljeno poput žubora studenca koji izvire duboko u stijeni koja se obrušava čak ispod dubina rijeke koju taj potok stvara. Na momente bi im se učinilo da će ta ista priča da se strmoglavi niz oštre vodopade, ili pak da izgubi kontrolu u brzacima koji su progutali čak i mnogo snažnije. Ali, priča o tebi bi se uvijek vraćala na površinu, i iako izmučena, nastavljala svoje putovanje ka ušću zvanom Smrt. Priča o tebi je sasvim obična, kao i svaka priča iz života zaljubljenog i zarobljenog muškarca, muškarca kojeg su i voljele i ljubile usne boja makova koji su rasli pored puta nekog dalekog sela u kojem je radila kao nastavnica djevojka čiji si život obilježio.

U tom je selu postojala međa: stup koji dijeli dvije krajnosti. Ona je svojim zbunjenim pogledom te krajnosti pojmala kao Bezbožnika i Vjernika. Sa strane bezbožnika selo je pusto, uspavano i gotovo pa i ukleto.

Stanovnici te strane hodaju kao pod činima, pogleda izgubljenog u daljine, možda čak i na onu drugu stranu gdje su stvari sasvim drugačije. Djeca imaju bijelu kosu i plave oči, i kao da svojom pojavom žele ubijediti svakoga ko na njih metne oči da su nevina, a jezici im od grijeha zadebljali pa samo mumljaju i nejasne glasove ispuštaju. Kod njih kad žega upekne, biljke cvile rastajući se od soka života. Kad kiše se proliju, odnose put trudeći se tako i grijeh da zataru. Kad zime stegnu, konopci života i uzde pucaju kao sajle pod težinom. U njihov je kraj zalazila uvijek sa zebnjom i vazda se plašila da će da je vežu i bace skrivenim nemanima koje je osjetila da je vrebaju iz zapećaka seoceta. Kad bi nogama dotakla ukleto tlo tog mjesta, osjećala je da se s druge strane svijeta nebo obrušava nad istom takvom djecom i istim tim ljudima. Duboko je u sebi krila istinu da postoje svjetovi u ogledalu, paralelni ovome u kojem živimo i da su suprotni onome što činimo mi. Stoga se plašila da njene riječi, izrečene u toj prokletinji, ne naruše savršenstvo sa druge strane. Mjesta u koja je zalazila su joj uvijek palila nozdrve svojim oporim i ustajalim smradom. Taj smrad je podsjećao na duše umrlih koje su dahtale nad cijelim tim mjestom, pokazujući svoje oronule i žute zube, iskvarene mržnjom i nečasnim životima koje su vodili.

                                                                                            4. august 2012.

* * *
Neko mi je natuknuo da postoji nešto što se zove arhiva pa sam sad tražila svoj blog od prije pa i 10 godina (kako sam samo naivno tad pisala – poeziju – zamislite) i pronašla sam neke tekstove koje nisam nikad sačuvala pa eto, ovo je jedan od njih, šta mislite valja li čemu?

2 comments on “TimeTravel: Past

  1. Uh što je ovo duboko!

    Kakva arhiva, hoću i ja…

  2. Selina_Kyle

    Thank you 🤗

    https://archive.org odeš na ovo i imaš wayback machine i tamo ukucaš neki svoj prijašnji url i pokaže ti šta je sačuvano u arhivi

Leave a Reply