Postoji li išta na svijetu što bi moglo biti samo moje?
Više ne mogu biti Selina Kyle jer to ime ne osjećam. Nije moje.
Zato sam Stella od sad.
sjećam se kako mi je šaputala da me voli
dok smo ležali goli
ispod nekog pljesnivog skuta
i lice joj je bilo vazda od soli
i vrištala je da je boli
i znala je bit opora i ljuta
nekad bi mi kroz zube promrsila laži
jer je voljela da me draži
i drži vječito spremnog
moja je slabost mogla da je snaži
dok je svaku strast znala da ublaži
rukama djeteta nevjernog
često je pjevala kad je bila sama doma
i bila tako blizu nervnog sloma
da sam mislio da je gubim
al poslije svakog brodoloma
znala je biti oštroumna i pomna
da bih pomislio da joj preoštro sudim
u tako te umne sate, bila je hladna
i svaka joj je riječ bila logična, gadna
da bi mi ego pao na tle
i onda bi me pogledala i rekla da sam duša jadna
što ne zna grlit je dok je žedna i gladna
da je neko uzdigne
i onda sam letio ja, krila mi je uzgajala spretno
i živjeli bi tako danima, sretno
dok joj na licu ne bi zaigrala sjeta
i izvlačila bi mi se kroz prste okretno
nestajala u mrak koketno
postajala moja najbolnija peta
i trčao bih za njom, dugo, bez daha
i budio se iz sna, bojao se njenog straha
a ona je bila namjerno daleka
propuštala me kroz prste poput praha
i spajala u jedno poslije kraha
samo da mi pokaže da ovisi o njoj duša mi nejaka
i zatvarala bi me u sobu bijelu
dok su joj boli bile u tijelu
da je gledam dok viče i plače
i psovala mi je svoju prošlost cijelu
skupljala svice u jednu zdjelu
da mi vid povrijedi dublje i jače
znala je da priča sa zidovima i samcima
pjevala je pjesme sa vrapcima
i hodala nespretno ivicom puta
šutjela je uvijek u šetnji sokacima
čeznula za zvijezdanim kracima
i zbog njih uvijek bila na mene ljuta
vapajima se borila za dijete ispod kože
i kumila da više ne može
da me ljubi usnama strasti
opirala se isprva, jer je takve stvari lože
pa me udarala, riječima i rukama, tobože
htjela se od mene spasti
i znala je danima ne pričati meni
ne govoriti mi ni riječi, bio sam u njenoj sjeni
a drugima je davala osmijehe sve
tad spavala je sama uz skutak skriveni
i bila najljepša za neki pogled izmamljeni
bacala me svjesno ravno na tle
i vapio bih onda tiho i dugo u noći
pričao joj slatko, vješto, o samoći
dok joj ne bih izmamio san
i nikad nije mogla, nit će kad moći
bit moja i meni poći
napuštala me pred svaki novi dan
uvijek je vrijeđala muškarca u venama mojim
i igrala na to da se pred njom bojim
samo zato što sam znao da šutim
a svjesna nije bila da za mene postoji
i za mene je dane počela da broji
da zna broj do kojeg ide da se ne naljutim
al voljela me dugo, strasno, predano
kao što je odlazila, vraćala se nenadano
i mučila svu snagu moju
uzimala mi otisak spontano
glasno, s osmijehom i brutalno
i opet nestajala kao dezerteri u boju
i sad kad je odrasla, kaže da ne može više
neće ni da priča, već mi piše
da odlazi ovaj put i neće da se vrati
i vidimda tiho diše
i trepavicama suzu u oku briše
smiješi mi se hrabro i kaže da pati.
pokupila je jutros svoje sve,
strpala u crnu vreću starine
a na kofer zalijepila marku države u kiši
i pružila mi ruku, bez da zagrli me
kaže da to bi moglo da je prekine
bolje da ne gledam taj dah od sveg tiši
ponudio sam da je ispratim, al kaže da sama to mora
i na licu joj je zaigrala prva bora
a u očima blistala sva njena dobrota
disala je u suzama svaka njena pora
al nazirala se neka nova kora,
nova koža ili sloj života
okrenula se nije nijednom čak
znam moram biti jak
mogu to i ja jer eto ona je mogla da ode
i grlim dugo kao zaljubljeni đak
njen odraz u ogledalu ili sebe ‘pak
sa puno straha i puno slobode…
…
Sjećam se koliko sam šaputala da ga volim
dok sam se skupljala sama u boli
ispod mog skrivenog skuta
lice mi je bilo vazda od soli
i šutjela sam taj osjećaj goli
dok me gledala moja sjena rasuta.
Biliv it or not, ovo je pjesma meni.
Meni je ok bila i Selina, al ti bolje znaš:)…Piči, Sstella, u susret svom miru. I srljaj, grlom u jagode ako treba…Why not?