Nekategorisano

Eatai – dječak koji je imao cijeli svijet, a koji nije imao dom

Sjećam se da sam tako često ulazila u prodavnicu meda samo da mirišem one staklene teglice poredane po drvenim policama u savršenim redovima sa različitim mašnicama, sa šarenim etiketama, poklopcima drugačijih boja, svaka od nečeg drugog sastavljena, sa nekom drugom grančicom u srži. Najsjajniju od njih gledala sam već mjesecima. U sredini je imala grančicu ruzmarina i prodavačica mi je dala da ga i probam. Cijena mu je bila visoka, a ja nisam tada još dovoljno snage skupila da ga samoj sebi poklonim. I tog dana sam izlazila iz prodavnice u kojoj sam ostavila svoje slatko srce među tim policama i gledajući u svoje misli o nekoj garsonjeri koju bih si uzela i pobjegla u svoje samoće, daleko od svih ljudi s kojima sam živjela tada već više od godinu dana. Brisel je preko noći postao strašno hladan i velik kao svemir u kojem sam izgubila svoj Mliječni put pa sam se sama sebi činila daleko na hiljade svjetlosnih godina od onoga što sam bila i što sam željela da budem. Zamišljena sam se kretala kroz City 2 prema prodavnici školskog pribora da se utješim barem nekom novom olovkom u boji sa šljokicama, kad se desio sudar. Po centralnoevropskom vremenu bilo je tek prošlo podne, na sjevernoj hemisferi je još uvijek bila jesen, kroz moju glavu proljeće bez zelenila i pupanja, a želja mi za zimom tutnjala kroz vene jer za mene je zima doba ljubavi. Klišejski kao u filmu, rasule su mu se stvari jer je rovio po ruksaku i držao papirnu vrećicu bez da je gledao kud ide. Rekla sam izvini i na francuskom i na engleskom, a on je nešto gunđao na jeziku kojeg nisam razumjela. Objasnila sam da ne govorim ni taj jezik koji on koristi, a ni francuski pa sam samo rekla – Čak i ako me ne razumiješ, znaš barem šta znači ”sorry”. Gledajući ga ravno u oči, duboke i zelene, nasmiješim mu se kao pozdrav jer barem će to da razumije ako nije shvatio nijednu riječ izrečenu.

–          Hoćeš da popijemo kafu? – obrati mi se na engleskom

–          Sad?

–          Što da ne? Ako imaš vremena.

Kad ne žuriš kući ni materi ni momku, ni kučetu ni mačetu, vrijeme je tada bilo velika prokletinja da se pitaš zašto ti je ranije bilo toliko važno.

–          Imam. – izgovorim tek tako

–          Samo, morat ćeš ti da vodiš mene. Ja nisam odavde, ja sam tu tek nekoliko dana.

–          Oh pa odakle si? – i tako su se riječi rominjale kao kapljice koje svakodnevno kupaju Brisel navodeći mi misli na blud bez da ih iko u javu pretvori.

Mjesecima poslije, imala sam sto koji je stajao prislonjen uz sami ćošak sobe. Sa dvije strane je gledao na dvije potpuno drugačije ulice. Na prozorima su mi sjedile saksijice sa kaktusima koje sam iz nekog razloga počela skupljati pa sam ih tako redala u najšarenijim bojama da mi razvesele dane. Na trećem spratu sasvim bez zavjesa sa velikim prozorima koji su gledali na dvije potpuno drugačije ulice, živjela sam već osam mjeseci. Skupljala sam kao hrčak u taj svoj sobičak hiljadu sitnica za razmišljanje, samovanje, spavanje, proslave sopstvenih padova i dizanje odmah poslije, gdje sam ga čekala kao ozeblo sunce što čeka naš narod kad ne zna kud bi od nedaća. Te moje dane u kojima ga nije bilo sam oblikovala čitajući knjige, probajući kreme i pomade koje mi je slao iz Francuske, Indije i Kine preporučenom poštom kad je već odlazio na neki drugi kraj svijeta, gutajući voće sa Juga, i oblačeći se u najbolje belgijske čipke. Često me je zvao sa predbrojem za Brazil da pita da li sam dobila svilu koju je poslao iz Kine zajedno sa čajem, a ja se jadna pitala šta će mi svila pogotovo da miriše na kineske trave i poslije trećeg pranja. Na ta pitanja mi je odgovarao kada je već tumarao kroz Dubai fotografišući mi noćni život i dok sam ja svoje noći provodila besano pitajući se koliko su mekane usne koje je ljubio tamo, on mi je jutra vedrio slikom iz kišovite Kambodže iz hramova i šuma koje su zaklanjale sunce. Brisel mu nikada nije bio toliko zanimljiv, ni njemu ni njegovim poslodavcima pa je tako rijetko zalazio u grad od betona sa gorkom čokoladom i teškim zrakom. I kada je dolazio, bilo je to naglo, na par dana i još manje noći u kojima sam postajala boginja čijim se svetostima klanjao. Donio mi je svitanja iz Japana zajedno sa yukatom koju mi je sam oblačio; smijala sam se svaki put kad bi zavukao prste ispod tkanine da je namjesti bolje, i tako dirao sva ona mjesta koja su venula kad bi odlazio. Donio mi je zelene šalove iz Nepala zajedno sa pričom o velikim paucima koje mi je šaputao u sred noći dok sam mu ležala na lijevom ramenu pa kad bih se stresla na spomen tih nogatih stvorenja, koristio je prilike da me tom istom stranom grli, dok mi je drugom rukom prelazio preko stomaka imitirajući brze kretnje pauka. Donosio mi je i kristalne čaše iz Stambola i šubaru iz Sankt-Peterburga, koje sam rekla da bih voljela da ih si jednom kupim sama, pa sam ih u ljutnji bacala njemu pod noge, a on me jurišem grabio cijelu i nosio do postelje gdje me kažnjavao grizući me usnama po najskrivenijim dijelovima mene. Donio mi je tamno crvene kožne cipele iz Argentine sa uputstvom kako se pleše tango, pričao mi o ulicama, o barovima i o preplanulim tijelima žena, o rumenim usnama u kojima je često vidio moje koje su ga kažu prokletnički napominjale da je vrijeme da mi dođe. Donio mi je i pješčani sat iz Egipta, kuneći se da je pijesak unutra onaj iz pustinje i govoreći mi da kad izbrojim sva zrnca unutra, ponovo će da bude tu. Ponekad bi me i nazvao u gluha doba noći sa skrivenih brojeva, dok je u pozadini brujao dan u pokretu nekog grada u sred Indije samo da mi kaže kako mu se strašna bol prožimala tijelom dok je mislio na mene i da me pita jesam li da dobro, da li me i dalje bole leđa od hodanja po učionici, i na kojem sam zrnu zastala jer mu se dolazi da me vidi. Donio mi je i masku iz Venecije, sa iscrtanim osmijehom kad je sam od sebe počeo da primjećuje da mi se lice mijenja, pitajući me vječito zašto sam tužna. Ono nekoliko dana dok bi spavao pored mene na mom jastuku, snovi su mi postajali nemirni i često me budio samo da mi kaže da je tu i da je sve uredu. A ništa nije bivalo u redu jer je tu tek toliko dana da se na prste moje desne ruke moglo izbrojati. Narednog bi mi puta donio čaj za ljepši san od nekih novih trava ovaj put sa pečatom proizvodnje u Britaniji, i sa hvatačem snova kojeg je kupio u Kaliforniji gledajući zalaske sunca kad je čuo neku pjesmu koja ga podsjetila na mene.

Jednog mi je jutra poslao poruku pitajući se zašto mu je vrata otvorila studentica na adresi na kojoj sam čuvala svoje kaktuse uz prozore koji gledaju dvije potpuno drugačije ulice. Izvinjavao se hiljadu puta govoreći da mora da je zaboravio da sam mu rekla za novu adresu pa je molio da ponovim. Adresu nisam nikad ranije ni izrekla a on se kleo da jesam spominjala. A nisam, duše mi, jer je od sudara ispred prodavnice meda prošlo 8 godina i moje su ruke uvehnule kidajući suzu po suzu sa oka svaki put kad je odlazio i dolazio. Kleo se i da će Brisel da postane glavni meridijan i paralela, lokacija njegovog centra svijeta oko čega će se i Zemlja da okreće po svim novim pravilima.

Posustajući pred njegovim glasom i sa željom da tonem u dubine zelenila njegovih očiju pozvala sam ga u novo skrovište koje je imalo više soba da sakrijem sve suvenire koje sam imala sa svih krajeva svijeta bez da sam ikad u njih zavirila. Svuda ga je bilo oko mene pa sam se osjećala kao u muzeju njegovih ličnih snova kojima je oblikovao moj svijet dok sam mu se predavala poput djeteta majčinom krilu za priču pred spavanje. On je uvijek bio moj glavni pripovjedač o svim nezgodama koje je imao po svijetu. Nikad više nije pričao o ženama i usnama koje su ga podsjećale na mene; sad je već počeo pričati o pogledima, tugama i sjaju u očima kojeg se često stidio.

I isto kao sada, i tad je bio prvi dan mjeseca u kojem sam rođena, kada me po stoti put upitao šta želim da dobijem

–          Oduvijek imam samo dvije želje za rođendan. Nisam ti ih govorila jer ti nisi osoba da joj ih kažem. Većinu mojih snova si ispunio već kroz ta putovanja, a i ovo nije ništa manje od toga. Jedna mi je želja da spavam u moskovskoj ulici kao da sam njihova. Da pijem votku i kupim si šubaru, da napravim fotografiju na Crvenom trgu, u antikvarnici uzmem ručno iscrtane lutkice Babuške plaćene prljavo jeftino i čistim ruskim ispisanu posvetu na klasiku iz prošlog vijeka. Da svaku noć spavam u nekom toplom zagrljaju, da imam dane kao izgnane iz klasika i da izgubim pojam koji od tih dana mi je zapravo rođendan jer bi svaki dan to i bio. Druga je da se budim na obali mora, ljubeći neke tople usne koje neće biti ni svjesne da je decembar od topline pijeska ispod nas. Da mi stopala dodiruju talasi i da mi kosa miriše na more. Da u predvečerje obučem haljinu sa suncokretima i sandale na moje preplanule noge i da plešem kroz noć slaveći moje godine. Da mi leđa cijeli mjesec budu otkrivena i da mi kroz noći koje odnose moje dane neka muževna ruka čuva sve krivine na tijelu.

–          Pa to je vrlo lahko! – odgovori

–          Kako li je?

–          Moskva i Australija.

–          To su dva decembra.

–          Pa šta?

–          Možeš li izdržati da budeš tu dva decembra?

–          Pa dođem po tebe par dana prije, i idemo.

–          Ne, ja hoću dva decembra.

–          Cijeli mjesec?

–          Da.

–          Tako nešto ne mogu. . .

–          Zašto onda pitaš šta želim? Ne želim da sam usputna stanica, grad u kojem si prisiljen prespavati jer te posao doveo ovdje. Koliko usputnih stanica imaš na svijetu?

Kroz neku sam zečiju rupu prošla i u narednoj sam selidbi bježeći od njega još jednom ovaj put sa ciljem da me više nikad ne pronađe ostavila iza sebe sve suvenire koje je kupovao kao moje lične stvari sa njegovih putovanja. Brojeve sam promijenila, slike pobrisala, profile i sve socijalne mreže napustila. Police sam si punila sa knjigama o raznim krajevima svijeta i svaka od njih me podsjećala na njega jer je barem jednom u svakoj od tih zemalja kročio svojim dugačkim izraelskim nogama.

Godine su otišle i nisam više bila studentica koja je došla za potrebom a ne radi razonode, i uglu nekog mog najdaljeg briselskog sjećanja sačuvala sam dječačko lice sa dubokim zelenim očima. Ispred mene je trčkarao dječak sa zlatnim pramenovima kose dok smo čekali da uzmemo prtljag na aerodromu u Seulu. Otac mu je stajao pored prozora sa vanjske strane i pušio već treću cigaretu otkako smo se iskrcali. Na grudima mog dječaka je bila slika teglice meda koji se smiješi a ispod plavim koncem izvezene riječi da je on mamin med. Usne su mi se same izvijale u osmijehe dok sam ga veselog gledala kako skače oko mojih umornih nogu željnih odmora. Kroz glavu mi je tutnjao žamor svih glasova ljudi oko mene kad sam čula savršen akcent hroptavog glasa koji me povremeno budio u centru Brisela u stanu sa prozorima koji je gledao na dvije potpuno drugačije ulice. Venama mi je tutnjalo na desetine hiljada dobošara koji su mi u lice vatru tjerali. Gledala sam uznemirena iz kojeg pravca dolazi kad sam vidjela u masi siluetu koja stoji i posmatra me. Licem su mu se rasule bore, a oči poskakivale kao list na vjetru u najranije proljeće. Bile su tužne i sjetne, gledao me kao da mu cijela pripadam ali i kao stranca koji na međunarodnom aerodromu u Seulu gleda kroz tebe a ne u tebe. Od oba oka sam otkinula po još jednu suzu, a moj mi dječak sa teglicom meda iscrtanom preko majice prišao i upitao nevino dječije zašto plačem. Nasmijala sam mu se majčinski i pomilovala po kosi, spuštajući mu usne na čelo. Vratila sam oči na mjesto na kojem je bio i tamo je sada već stajala djevojka koja je neumorno zurila u telefon i smiješla mu se. Skočila sam izgubljena, gledajući oko sebe, tražeći ga po visini jer je bio viši od svih oko nas, i tada osjetila ruku oko struka pozivajući me da mu pomognem sa koferima. Moj zlaćani dječak je skakutao radujući se pojmu da izlazimo van. Bio je to posljednji dan da sam ga i vidjela.

Sjećam se da sam nakon toga otišla u onu prodavnicu meda u centru Brisela i bez da i pomirišem ijednu od onih teglica koje su stajale u savršenom redu, sa mašnicama u svim bojama, poklopcima i sa grančicama u sredini, uzela sam po prvi put med sa grančicom ruzmarina.  Mlada prodavačica je nudila da ga probam da vidim i koliko je dobar prije nego odem, što sam ja odbijala jer sam davno nekad već i probala taj med. Na izlazu sam odlučila da napišem sve njegove priče – u prodavnici sa školskim priborom kupila si bilježnicu sa iscrtanim markicama po njoj i pero boje njegovih očiju. Na prvoj stranici sam ispisala ime po kojem sam ga znala, a da ga nikad nikome nisam izgovorila niti ga nekome priznala. Eatai, dječak koji je imao cijeli svijet, a koji nije imao dom.

 

• Od Dreamerette, Irene i Kisele, jedno sam iskrena kao Selina. • Kulerica blogera od 2008. • Obitavam u Svemiru, sa Jupitera. •

14 comments on “Eatai – dječak koji je imao cijeli svijet, a koji nije imao dom

  1. Uvijek sam voljela tvoje priče, ali napiši nekad i sretnu. 🙂
    Mogla bi knjigu napisati Selina. 🙂

  2. Selina_Kyle

    Ja ne znam kako izgleda sretna ljubav pa samim time ne znam da napišem neku sretnu priču. 🙂 hvala puno … imam ja materijala za toga, te knjige i toga.. al neka svi ovi samoprozvatni književnici to štanjcaju, ja bih voljela da dobijem nagradu za napisano i da na taj način objavim knjigu. A ne imam love odoh naškrabat šta. Ako je nikad ne dobijem, znači nije bilo suđeno 🙂 once again – thx 🙂

  3. Exquisite! rekla sam ti nekad davno kad sam te otkrila, da mi se dopadaju tvoje stories.. :))

  4. Selina_Kyle

    Fala, mala 😀

  5. Kako divno pises 🙂

  6. Selina_Kyle

    Koliko sam uvreda dobila od gostiju, sad kad dobijem lijep komentar, pomislim da me neko zeza. 😀 hvala u svakom slučaju 🙂

  7. Vooolim tvoje priče. 😀
    Neeekad daaavno sam ti rekla da mogu sve da zamislim i napravim film u glavi, eto tako si dobra u pisanju. 😀

  8. Selina_Kyle

    oooo filmovi se zamišljaju, lele.. fala 😀

  9. intezivno i zanimljivo

  10. Selina_Kyle

    Merci 🙂

  11. KulerCHAOidiot NijazovaAjni

    Dobro ti clanke slazes.Kao doctor zglob rasturen u komade.Samo jos da vise das dijaloga od onog sa kojim si uslovljena da se dajes.Tako bi imao svoj dojam o tvojoj neuhvatljivosti pozeljnog .Uglavnom,uvijek sam stremio tome cemu se zena divi,napose Selina,ali sipak…odlijepiti se od Ahme nikako.Kakovi sam u Ahmi vider,ako ti nije tesko,ovdje .Odgovor ne salji jer jer ima da grijeh pokupis dok mi bol stvaras.———————————————————————–== Meni i doticni mogu udovoljiti inspiraciji.pozitivnoj inspiraciji.Tako je i nastala ,sljedeca,volja za podmirom——-https://www.youtube.com/watch?v=90hyHy2YRcE&t=6383s——-
    A sta Ahmo peca i nije tolika nepoznanica koliko je nepoznanica njegova statua koju mozes nazrijeti u par plasticnih opusa lica
    I vidis to lice kao da gledas uzoranu njivu u februarskim danima.
    Nista se ne pomice a imas osjecaj da sve pliva u stihiji pa te stihija urusava da gubis cvrsti oslonac na zemlji.
    Mjestimicno smrzavica lica,lica kao oranica,reljefom leda unakazeno a prelazom iz brazde u brazdu jeste i otapanje istog sa kapima koje niti znaju sta ce sa sobom niti su smisleno u otapanju.
    Usta ne zatvara jer je navijek u nekom cudu pa kad i dozivis da se usne ljube znaj da je to bljesak munje koji nagovjestava da se blizi vrijeme pomjeranju tektonskih ploca kad nanovo Ahmo rastavlja usne i bleji u cudo koje i nije cudo neznano.
    Ali,sad se Ahmo cudi ponovljenom cudu.I tako ,gledajuci ga stices dojam da Ahmo ne peca ribe sa ribarskim priborom vec sa ustima ocekujuci cudo da mu Riba skoci u usta.

    Oci su mu kao dva lonca na majkinoj furuni u kojima se kuha repa za hajvana da nahranis.
    Dok je voda u stadiju zagrijavanja poklopci su u stadiju nepomicnosti.
    Kako se temperatura vode dize tako i poklopci igraju neki takt…i zakleo bi se da je to neka pobuna ,i lonca i poklopca,ali…haj ti sad dusu grijesi kad je vidom nataces.Eto…tako se Ahmine oci prikazuju.
    Ja ovo ,bogme,kao da sebe risem a drugog,kobojagi,pisem
    Obrve kao i listovi one repe sto se kuha pa su tu zato sto repi pripadaju da joj ispostuju kod i samu sudbinu kuhanja za hajvana.

    Usi mu kao i dva opanka koje je netko izuo na basamcima kad je htio na cilim krociti pa ih i zaboravio a bosonog kuci otrcao.
    Tako sada opanci niti cemu sluze niti uslugu vrse.Dodje mu ga kao neki raritet,Borova” za turiste dok su izlozeni a kustos muzeja,lica i statue,objasnjava posjetiocima o Ahminim usima koji su evoluirali u opanke.

    Nos lica lijepo oblikovan pa se zagledas u tu ljepotu a ptias se…cemu nos za disanje ako su mu usta vjecno otvorena i zrak puni lobanju do momenta kad balon puses da se puhanjem rasprsne.
    E zato…da sline imaju svoje korito i da nozdrvama,kanalima,zagadjenost odstrani a toga je za pretpostaviti
    Evolucija covjeka zadaje druge namjene covjeku i njegovim organima a Ahmo ti je ,drago moje pile,ociti primjer u fokusu te prenamjene.(H.D)

  12. Selina_Kyle

    He moj Halide, što bolan ovu energiju koju dajaš u blog ne iskoristiš za nešto drugo? 😀

  13. KulerCHAOidiot NijazovaAjni

    Ma ne volim koristoljublje…oglasila se ljubav kada su joj pokusali dati pripadanje 🙂

    https://www.facebook.com/152500224766803/photos/a.219905294692962.70594.152500224766803/1526258877390924/?type=3&theater

Leave a Reply